Fotografija od samih početaka interesira čovjeka, a proces oživljavanja započinje projektom lomografije. Razvoj prvih analognih procesa omogućio je čovjeku da ovjekovječi trenutak odnosno učini ga trajnim i nepromjenjivim. Filmska, analogna fotografija koristi se svjetlom i kemijskim procesima za snimanje zapisa. Dospijećem svjetlosti na fotografsku emulziju stvara se latentna slika koja se daljnjom obradom u tamnoj komori pretvara u stvarnu. Iako se, pojavom digitalnih fotografskih aparata, analogna fotografija smatrala umjetnošću koja umire, danas joj se vraća velika većina fotografa koji iz dana u dan, raznim idejama i eksperimentima, šire granice njezinih mogućnosti. Brojnim autorima smeta prikaz i shvaćanje fotografije kao isključivo vizualnog dokaza te svojom kreativnošću nastoje fotografiji dati autentičan prikaz te estetsku vrijednost koja će se više cijeniti. Eksperimentalno doba manipulacije fotografijom započinje u 20. stoljeću, a glavne i najpoznatije tehnike koje su se koristile bile su: cijanotipija, fotomanipulacija, dupla ekspozicija, skenografija te zrada fotografija bez korištenja fotografskih aparata. Istim tehnikama postizali su se neočekivani i vrhunski rezultati. Eksperimentalne metode razvijanja klasične fotografije tema su ovoga rada kojim će se pokušati prikazati utjecaj različitih razvijača na emulziju i na krajnji izgled filma pri čemu je potrebno paziti pravilno miješanje kemije, odabir vremena i slijed događanja.