U ovome radu se uspoređuje analogna i digitalna tehnologija snimanja i reprodukcije zvuka, što uključuje njihovu povijest, terminologiju, prednosti i nedostatke. Analogni zapis u profesionalnoj industriji je koristio razne medije dok se nije konačno ostvario na magnetnoj vrpci koja je postala industrijski standard. Tokom druge polovice 20. stoljeća razvila se multitrack tehnologija, koja je omogućila snimanje više pojedinačnih signala na jednu magnetnu vrpcu. Kako bi se signal mogao uspješno i kvalitetno snimiti, potreban je određen tok signala (signal path), a on uključuje mikrofon, predpojačalo, miksni pult, i magnetni snimač. Za razliku od analognog signala, digitalni zapis se kvantizira i uzorkuje do određene rezolucije definirane brojem bitova (bit depth) i frekvencijom uzorkovanja (sample rate). Nakon toga se sprema u binarnome kodu koji se kasnije dekodira i vraća u početni signal koji ljudsko uho može čuti. Tijekom 80-ih godina 20. stoljeća on postaje sve popularniji u profesionalnim studijima, a u 21. stoljeću postaje pristupačan i amaterima te se danas smatra industrijskim standardom. Digitalni zapis se odlikuje mnogim prednostima u usporedbi s analognim. On se može neograničeno umnožavati. Svaka je kopija identična, bez ikakve generacijske degradacije koja je svojstvena analognom mediju. On nema pozadinski šum kao magnetna vrpca, no moguć je kvantizacijski šum zbog neadekvatne frekvencije uzorkovanja i odabira kvantizacijskog algoritma. Editiranje i modificiranje zapisa izrazito je brzo i efikasno u usporedbi s fizičkim rezanjem analogne magnetne vrpce, koje je destruktivne prirode i mora se ručno rezati i lijepiti. Budući da je digitalno snimanje danas čvrsto povezano sa računalnim softverom, moguće je koristiti profesionalne programe i opremu s puno manjim troškom. No usprkos svojim unapređenjima, digitalna oprema se stalno mijenja te zahtijeva konstantnu nadogradnju. U ovom radu je zaključeno da je digitalni zapis danas najkvalitetnija i najisplativija tehnologija za snimanje zvuka.