Dosadašnja znanstvena istraživanja vezana uz iseljavanje stanovništva u europske i prekomorske krajeve u razdoblju 1920. – 1939. godine uglavnom su se temeljila na analizama demografskih ili društveno-političkih aspekata. Stoga se u ovom radu više fokusiralo na praćenje socijalnih mehanizama, koje je poduzimala država u oblikovanju određenih socijalnih programa vezanih uz zaštitu iseljenika i povratnika iz Kraljevine SHS – Kraljevine Jugoslavije. U radu su najviše korišteni arhivski izvori pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu, koji su zbog različitih okolnosti tijekom druge polovice 20. stoljeća izuzeti iz drugih baštinskih institucija diljem Hrvatske te pridruženi onome što se već od ranije nalazilo u fundusu HDA. Tako su u najvećoj mjeri korišteni arhivski izvori pohranjeni u državnim arhivima (DARI, DAZD, DADU i DAST), zatim HAZU, Arhivu Jugoslavije u Beogradu i dr. što se kombiniralo sa sekundarnim izvorima i literaturom. Obzirom na navedeno vremensko razdoblje, a u svrhu lakšeg razumijevanja procesa iseljavanja / povratništva unutar Kraljevine SHS – Kraljevine Jugoslavije bilo je nužno pratiti determinante razvoja socijalne politike prema iseljeništvu, koji se u Hrvatskoj uočavaju već tijekom druge polovice 19. stoljeća, kada dolazi do velikog odljeva stanovništva uzrokovanog ponajviše socijalno-ekonomskim čimbenicima. Stoga se u ovom radu s naročitom pozornošću pratio prijelaz iz starog tradicionalnog društva u novo industrijsko-urbano društvo, u kojem je zaštita iseljenika i povratnika počivala na socijalnoj sigurnost koju je pružala država, što se istaknulo u uvodnom dijelu rada. U drugom poglavlju rada predstavila se pravna regulativa vezana uz iseljeništvo / povratništvo tijekom 19. stoljeća. Za to je napravljena i posebna usporedba zakonskih propisa u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji (Osnova zakona o iseljavanju) s onim koji su bili na snazi u Dalmaciji (Austrijski građanski zakonik), što je u dosadašnjoj literaturi ostalo na margini interesa. Uz to se pratilo i vođenje administracije (očevidnici pučanstva, izvjestnice, razni obrasci i evidencije), što će kasnije u razdoblju Kraljevine SHS – Kraljevine Jugoslavije poslužiti kao svojevrstan model u izradi sličnih obrazaca (kestionera iseljenika / povratnika). Posebno se naglasio i kontinuitet vođenja statističkih podataka vezanih uz iseljeništvo / povratništvo, što se pratilo već od 1898. godine na području Kraljevina Hrvatske i Slavonije. Upravo se na temelju tih službenih podataka došlo i do vlastitih izračuna vezanih uz neto iseljavanje iz Hrvatske za razdoblje 1901. – 1910. godine kada je ono iznosilo 166.736 osoba. Navedeni podatak se razlikuje od do sada objavljenih podataka, u kojima je prilikom zbrajanja došlo do krivih izračuna, budući da se u obzir nije uzimao ukupan broj povratnika iz Kraljevina Hrvatske i Slavonije koji je u tome razdoblju iznosio 37.060 osoba. Nastavno na razdoblje 19. stoljeća u drugom poglavlju se predstavilo i razdoblje Kraljevine SHS – Kraljevine Jugoslavije, za što se detaljno prikazala pravna regulativa donesena u tome razdoblju (Zakon o iseljavanju i Pravilnik o izvršenju zakona o iseljavanju). Uz to se naglasilo i njeno nesuglasje, što će potaknuti žestoke polemike te utjecati na izradu nove zakonske regulative, u kojoj su intenzivno sudjelovali hrvatski predstavnici A. B. Grado i F. Aranicki. Također se prikazala i institucijska organizacija iseljeništva (Iseljenički komesarijat, Savez organizacija iseljenika i dr.) s posebnim osvrtom na izvršne iseljeničke organe (iseljenički izaslanici, lučki, željeznički i brodarski nadzornici) te se govorilo o njihovoj suradnji i poticajima oko realizacije socijalnih programa koji su bili usmjereni prema zaštititi iseljenika / povratnika. Nije se zaobišla niti analiza glavnih izvora financiranja iseljeničke službe koji su nerijetko uzrokovali i nesuglasice, naročito u slučajevima kada je nadležno Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja u Beogradu trebalo financijski podržati otvorenje iseljeničkog Doma u Splitu. U trećem poglavlju prikazani su iseljenički valovi tijekom 19. i 20. stoljeća s posebnim osvrtom na kvote iseljavanja, postupke izdavanja putovnica, rad parobrodarskih društava, kao i konzularnih predstavništva, za što se posebno istaknula uloga Iseljeničkog komesarijata i Saveza organizacija iseljenika. Iz tih razloga se i glavna rasprava ovog poglavlja usredotočila na analizu privatno-pravne, informativne i egzekutivne zaštite iseljenika i povratnika. Za razliku od prethodnih poglavlja u kojim su se pratili iseljenici na putu u nove domovine, u četvrtom poglavlju su prikazani problemi s kojima su se susretali povratnici u Kraljevinu SHS – Kraljevinu Jugoslaviju. Za to se posebno pratio angažman institucija i organizacija u Hrvatskoj (besplatan povratak, smještaj u domovima ili nekim drugim socijalnim institucijama, postupak kolonizacije i sl.). Nastavno su prikazani i postupci oko otvorenja iseljeničkog Doma u Splitu, domova za iseljeničku siročad na Korčuli te osiromašene i bolesne povratnike u Jelsi na Hvaru i Turističko-domaćinske škole u Vignju. Pri tome se posebno istaknula uloga potonje, koja je osim stručne naobrazbe učenica za turističku privredu, nastojala omogućiti porast turizma, a samim time i stvaranje ekonomske nadoknade za smanjeni priljev iseljeničkih doznaka. Također se nije zaobišla niti analiza postupaka kolonizacije obitelji i pojedinaca kao specifičnog iseljeništva u istoj državnoj zajednici, za što je u Zagrebu prvotno djelovala Agrarna direkcije, a kasnije i Poljoprivredno odjeljenje Savske banovine. I na koncu, u petom poglavlju prikazani su statistički pokazatelji o iseljavanju / povratku stanovnika iz Kraljevine SHS – Kraljevine Jugoslavije u razdoblju 1919. – 1939., od kuda su se posebno izdvojili brojčani pokazatelji za neto iseljavanje iz Hrvatske. Tako se ustvrdilo da je ukupan broj iseljenih osoba u prekomorske zemlje iz cijele Kraljevine SHS – Kraljevine Jugoslavije iznosio 202.213 iseljenika, od čega je samo iz Hrvatske u razdoblju 1921. do 1939. iselilo 102.205 iseljenika. U vremenu od 1927. godine u europske zemlje se iz Kraljevine iselilo 170.667 iseljenika, a iz Hrvatske 44.680 iseljenika. Time je ukupan broj prekomorskih i europskih iseljenika iznosio 372.880, a samo iz Hrvatske 146.885 iseljenika. Što se tiče ukupnog broja prekomorskih povratnika u Kraljevinu može se konstatirati da ih je bilo 112.134, od čega se u Hrvatsku vratilo 35.909 povratnika. U razdoblju 1930. – 1939. europskih povratnika bilo je ukupno 82.281, od čega se u Hrvatsku vratilo 26.800 osoba. Time je ukupan broj povratnika iz prekomorskih i europskih zemalja iznosio 194.415 osoba, dok se u Hrvatsku vratilo 62.709 povratnika. Zbrajajući navedene brojke dobilo se neto iseljavanje od 178.465 iseljenika iz cijele Kraljevine, od čega je na Hrvatsku otpadalo 84.176 iseljenika. Osim utvrđivanja broja iseljenika i povratnika preko podataka objavljenih u službenoj statistici, za budućnost predstoji usporedba istih s Kartotekom iseljenika koju je vodio Iseljenički komesarijat u Zagrebu. Za to su dane već i određene naznake u radu i to kroz studiju slučaja Korčule, Makarske i Konavala. Uz sve do sada navedeno, u radu se prikazao i angažman institucija i organizacija na tlu Hrvatske u poduzimanju različitih akcija vezanih uz usporavanje asimilacije, kao i očuvanja nacionalne svijesti među iseljenicima (odašiljanja knjiga i časopisa, organiziranje izleta za iseljeničku djecu, ustanovljenje Iseljeničkog muzeja i sl.), o čemu se raspravljalo u petom poglavlju. Načinom obrade doktorske teme, osobito s obzirom na konzultirano arhivsko gradivo, za očekivati je da će ovaj rad poslužiti u jasnijem sagledavanju iseljeničko / povratničkih procesa iz Hrvatske u razdoblju 1921. – 1939. godine, što je do sada u objavljenoj znanstvenoj literaturi bilo pretežno marginalno obrađivano uzimajući u obzir aspekte koju su u ovom radu bili u prvom planu.