U svrhu implementacije optimalne strategije u suzbijanju terorizma, ovaj rad ukazuje na pravilno definiranje i percepciju terorizma kako bi praktični modeli antiterorizma bili efikasni. Fenomen terorizma je u suvremenom društvu shvaćen kao globalna prijetnja, no odnos pojedine države prema tome problemu se razlikuje. Kako bi suzbijanje terorizma bilo efikasno, potrebna je zajednička suradnja, stoga i zajednička percepcija terorizma i način prevencije terorizma. Iako je globalna prijetnja, pristup ovom problemu mora imati temelje na razini zajednice, što uključuje naselja urbanih sredina. Tradicionalni modeli suzbijanja terorizma zahtijevaju uporabu sile i reakciju nasilja na postojeći problem što se pokazalo podosta neučinkovitim i kontraproduktivnim. U ovom radu su prikazani praktični modeli suzbijanja terorizma koji se odražavaju na lokalnoj razini zajednice. Naglasak je prvenstveno novom i kreativnijem pristupu policije u zajednici, te na modelu socijalne kohezije, belonging modelu i community intelligence modelu kao načinu odabira prikladne strategije za nadležna tijela. U radu se također raspravlja o optimalnim teorijskim pretpostavkama nastanka terorizma i suzbijanja terorizma. Ovdje se konkretno postavlja teorija sekuritizacije i teorija rutinskih aktivnosti kao početni teorijski okviri definiranja, razloga nastanka i percepciji globalnog fenomena. Drugo i treće poglavlje se odnosi na definiranje i operacionalizaciju terorizma kao procesa i prijetnje suvremenom društvu. Daljnja poglavlja se odnose na postavljanju teorijskih okvira, te prikazu praktičnih modela policije u zajednici kao revolucionarnog pristupa prevenciji terorizma. Šesto poglavlje će se odnositi na postavljanju strategije i problematike antiterorističkog upravljanja.