U radu se donosi pregled njemačke vanjske politike (riječ je o političkoj povijesti i povijesti diplomacije) u razdoblju od ujedinjenja do 1890., odnosno trenutka kada ostavku na položaj kancelara podnosi Otto von Bismarck, apsolutni kreator njemačke vanjske politike u promatranom razdoblju. Na početku se analizira učinak njemačkog ujedinjenja na konstelaciju snaga u Europi te odnos europskih sila spram njemačkog ujedinjenja. Zatim se obrađuju opći ciljevi njemačke vanjske politike za čije je razumijevanje prije svega nužno shvaćanje osobnih stavova Otta von Bismarcka. Potom se obrađuju savezi u kojima je Njemačka sudjelovala i (ili) ih stvarala te krize zbog kojih je prijetilo izbijanje sukoba između sila (Istočna kriza, Bugarska kriza). Razmatra se odnos Njemačkog carstva prema „istočnom pitanju“ i kolonijalizmu. U radu se dokazuje da, suprotno nekim mišljenjima, unutarnja politika ima važnije mjesto u Bismarckovoj politici od vanjske osobito kada se one nađu u koliziji. Sukladno toj tezi, razmatran je utjecaj političkih i gospodarskih odnosa u Njemačkoj na vanjsku politiku te utjecaj gospodarske politike i općih gospodarskih kretanja u svijetu na njemačku vanjsku politiku. Pokazalo se da je očuvanje položaja junkera (pruskih veleposjednika) u Njemačkom carstvu za Bismarcka raison d´etre same države te da će se vanjska politika podređivati tome cilju ukoliko je to nužno.