Jedna od mnogobrojnih karakteristika (post)modernizacijskih procesa su emancipacijski procesi i pokreti koji su rezultirali sve jačim ulaskom žena na svjetsko tržište. Žene su svojim radom znatno doprinijele razvoju globalne ekonomije, ali veliki broj njih i dalje se suočava s određenim poteškoćama i preprekama na svom radnom mjestu. Uzmemo li u obzir činjenicu da su žene počele zarađivati vlastitu plaću tek u prošlom stoljeću, potpuno je očekivana bojazan da nas očekuje još mnogo borbe do postizanja potpune jednakosti prema kojoj se teži. Dobivanjem prava na edukaciju i rad, ženska borba za jednakost svakako nije završila. Udio žena na tržištu rada kontinuirano se povećava, ali „orodnjeni“ rad tj. tradicionalna podjela poslova na „muške“ i „ženske“ još uvijek postoji. Unatoč njihovom formalnom obrazovanju, sposobnostima, znanju i kompetencijama, žene u prosjeku zarađuju manje od muškaraca istog stupnja obrazovanja, napreduju sporije i rjeđe od svojih muških kolega, češće obavljaju slabije plaćene poslove, a rukovodeća, odgovornija i bolje plaćena mjesta u većini su slučajeva (unaprijed) dodijeljena njihovim muškim kolegama. Iako Hrvatska zakonskim regulativama prati međunarodni standard i europsko pravo, a prava žena formalno su zajamčena Zakonom o ravnopravnosti spolova i Zakonom o suzbijanju diskriminacije, i dalje smo svjedoci spolne diskriminacije. Žene u Republici Hrvatskoj predstavljaju većinu visoko obrazovanog stanovništva (59,9%), no svojim rezultatima moraju nadmašiti muškarce kako bi uopće bile primijećene i kako bi se izborile za istu plaću na identičnoj poziciji.1 Iako se u današnje vrijeme mnoge poslovne organizacije kunu u jednakost njihovih zaposlenica i zaposlenika, u jednaki iznos njihovih plaća i prava – istraživanja pokazuju sasvim drugačiju realnost