Tijekom hrvatske povijesti pojedine su osobe, a isto tako pojedina djela i događaji ostajali na marginama naših spoznaja. Kad je riječ o 19. stoljeću, većina će ljudi uz ilirski pokret povezati neospornu zaslugu Ljudevita Gaja. Osim toga, danas se služimo i slovopisom koji se po njemu naziva gajica. No, rijetko tko će se tada sjetiti primjerice Antuna Mažuranića ili Vjekoslava Babukića. Učenici se već u osnovnim školama susreću sa subjektom i predikatom, zavisno i nezavisno složenim rečenicama, misleći da je sve to „oduvijek“. No nije tako, opis rečeničnoga ustrojstva, ali i tipologija rečenica pojavljuju se tek u Ilirskoj slovnici, od koje, na neki način, i počinje suvremena hrvatska gramatika. Da bismo dobili široku i jasnu sliku pojedinoga razdoblja, potrebno je ići u dubinu, raščlanjivati pojedinačne pojave u tančine, a ne ostajati na površnoj razini. Stoga je ovaj rad još jedan od pokušaja da se poneka nepoznanica, na temelju dosadašnjih istraživanja, ukaže i barem na trenutak zasja te dobije prostor koji zaslužuje. U prvom će poglavlju rada ukratko biti prikazan život Vjekoslava Babukića u kontekstu jedne od središnjih ličnosti ilirskoga pokreta. Zatim će se prikazati povijesne prilike iz kojih je izrasla njegova treća gramatika, Ilirska slovnica, objavljena prije 164 godine. Potom će se analizirati sva poglavlja unutar navedene gramatike te iznositi ključne točke u kojima se nalaze svojevrsne prijelomnice u odnosu na gramatike prethodnice Ilirske slovnice. Koliko je Vjekoslav Babukić zaista bio važan za svoje razdoblje i zašto Ilirska slovnica zaslužuje posebno mjesto u hrvatskome jezikoslovlju, dva su ključna pitanja, na koja će se, na temelju dosadašnjih istraživanja (prvenstveno Branke Tafre), tražiti i iznositi odgovori.