Sažetak | Usporedbom stvarnog procesa zaključivanja (deskriptivno) i logički ispravnog zaključivanja (normativno) argumentiram u prilog uvjerljivosti logičke teze: pravila derivirana iz deduktivne logike čine prikladnu normu inferencijske prakse. Osporavanja logičke teze dolaze iz dva smjera: deskriptivnog, koje se poziva na primjere zaključaka koje procjenjujemo ispravnima iako nisu logički točna, te normativnog, koji ukazuje na brojne logičke anomalije klasične deduktivne logike. U radu nastojim pokazati da se primjeri „logički problematičnih“ zaključaka koji se navode u prilog neprikladnosti logičke norme, mogu uvjerljivije obrazložiti u okviru teorija jezične pragmatike. Pritom posebno naglašavam sličnost tih primjera s klasičnim jezično pragmatičkim fenomenom razumijevanja kondicionalnog iskaza kao bikondicionalnoga. Osim toga, psihološke teorije zaključivanja koje se temelje na odbacivanju logičke teze, na općenitoj se razini suočavaju s problemom određenja prikladne alternativne norme. Nastojala sam pokazati da je pojam ekološke racionalnosti na koji se pozivaju navedene teorije nejasan, ponekad dvosmislen, te da analiza preciznijih odredbi koje te teorije imaju na raspolaganju ukazuje da su alternativna normativna načela koja predlažu neuvjerljiva – točno u onoj mjeri u kojoj isključuju oslanjanje na opća logička (normativna) načela. Drugi smjer osporavanja logičke teze ukazuje na brojne logičke anomalije, tj. na primjere logički ispravnih zaključaka koje, međutim, u stvarnom procesu zaključivanja ne smatramo ispravnima. Uz to, norma koja je utemeljena isključivo na (klasičnoj) logičkoj valjanosti, postavila bi pred inferencijsku praksu neostvarive zahtjeve, što također govori o normativnoj neprimjerenosti deduktivne logike. No, zašto normativni zahtjev definirati neostvarivo strogo, pa ga onda odbaciti kao neostvarivo strogog? Tim prije što su moguća i druga, prihvatljiva određenja normativnog zahtjeva. Ukoliko se, međutim, navođenjem strogog određenja logičke normativnosti samo želi istaknuti značaj određenih ne-logičkih čimbenika u stvarnom procesu zaključivanja, onda zapravo nema spora. Nastojala sam ukazati da je uvažavanje spomenutih ne-logičkih čimbenika sadržano, s jedne strane, u ublažavanju normativnog zahtjeva, odnosno, s druge strane, u nastojanju prikladnijeg tumačenja same logičke posljedice u okviru ne-klasičnih logika. Na kraju rada izdvajam teoriju trodjelnog dvostrukog procesa kao okvir u koji se uklapaju različiti, kako deskriptivni, tako i normativni aspekti fenomena zaključivanja. Heurističke prosudbe rezultat su procesiranja autonomnih predsvjesnih mehanizama, algoritmički um oprimjeruje našu stvarnu logičku sposobnost kroz sposobnost hipotetičkog zaključivanja, a reflektivni um, s obzirom na strukturu vjerovanja i ciljeve koje želimo postići u određenim okolnostima, pribavlja konkretan sadržaj procesu zaključivanja. Normativna načela derivirana iz logike kao teorije o očuvanju istinitosti u procesu zaključivanja primjenjuje se na sve tri razine kognitivnog procesiranja. Tim se načelima služimo kada procjenjujemo uspješnost heurističkih ishoda, ona daju opća pravila hipotetičkom zaključivanja kao osnovnom mehanizmu naše kognitivne sposobnosti, konačno, ona su u temelju povezivanja naših vjerovanja u koherentnu strukturu. |