Osnutkom prvog europskog nahodišta u 8. stoljeću, počinje se oblikovati cijeli sustav skrbi za napuštenu djecu. Dubrovačko nahodište, osnovano u 15. stoljeću, kontinuirano je djelovalo do sredine 20. stoljeća pod nazivom Hospital milosrđa. Kao i ostala nahodišta u Europi, imalo je obrtaljku - spravu putem kojih su se kroz otvor na vanjskoj strani zgrade ostavljala neželjena djeca. Dijete bi s druge strane zida preuzela dežurna osoba te bi time postalo štićenikom dubrovačkog nahodišta. Djecu su ostavljale majke koje su pripadale gradskoj sirotinji, sluškinje i vjerenice iz Grada i okolnih sela. Djeca koja su pokazivala znakove bolesti ostavljana su na promatranju u nahodištu, dok su zdrava odlazila na dojenje. U nahodištu bi ih u početku dojile interne dojilje koje su primale plaću te živjele u nahodištu. Vanjske dojilje živjele su na selu sa svojim obiteljima. Djeca su s dojiljama bila do svoje treće godine, zatim se u nahodištu radilo na pronalasku odgovarajućeg posvojitelja te bi nahod na taj način postao članom društva. Izvanbračna djeca vlastele mogla su se s lakoćom infiltrirati u zajednicu jedino ako su ih očevi priznali i uzdržavali. Što se tiče visoke stope čedomorstva (za koje je Kazneno pravo nalagalo teške kazne), djecu su najčešće ubijale mlade majke koje su radile kao sluškinje te su silovane na radnom mjestu. Muškarci su zbog patrijarhalnog odgoja bili na povlaštenoj poziciji u odnosu na žene te je izvanbračna trudnoća donosila javni prijezir pošto je trudnoću morao nadzirati otac ili domaćin kuće. Trudnim sluškinjama bilo je zabranjeno vratiti se obitelji. Mizoginija je u Dubrovniku bila prisutna od srednjega vijeka do 19. stoljeća. Prekretnica se dogodila u 18. stoljeću zbog reformi morala te je društvo prvi put prihvatilo rodno ravnopravnu ženu. One više nisu bile podređene muškarcima, mogle su se kretati slobodnije, imale su pravo na edukaciju te su djelovale na raznim područjima poput znanosti, politike, književnosti i glazbe.