Proces standardizacije hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika započinje s pojavom prve gramatike Bartola Kašića 1604. koji je položio prvi kamen te postao ocem hrvatske gramatike. Standardizacija tako traje od pojave prve gramatike, pa sve do 19. stoljeća kada je hrvatski jezik postao služben i propisan za opću uporabu. U doba hrvatskoga narodnoga preporoda poznato je djelo Vjekoslava Babukića Osnova slovnice slavjanske narječja ilirskoga. 1836. izlaskom ovoga djela prvi put je kodificirana hrvatska jezična i pravopisna norma o kojoj će biti više rečenica u nastavku. Babukić je ovim djelom postigao da je upravo njegova gramatika postala općenacionalna gramatika, a po njoj se učilo pedesetak godina. Stoga ću u ovom završnom radu reći ponešto o samom razdoblju u kojem je svrstan glavni junak ovoga rada. Tako ću započeti s kratkom periodizacijom hrvatskoga jezika, nastavit ću s hrvatskim jezikom u 19. stoljeću, a posebnu pažnju posvetit ću i radu filoloških škola. 19. stoljeće plodonosno je razdoblje u hrvatskoj kulturnoj, političkoj i društvenoj povijesti. U sljedećem području rada isključivo ću se osvrnuti na lik i djelo Vjekoslava Babukića. Osvrnut ću se na njegova oba važna djela te predstaviti podosta zanimljivo znanstveno nazivlje sintakse. U radu polazišna crta je usmjerena prema radovima Zavoda u Požegi koji opsežno slavi lik i djelo Babukića. Isti Zavod oživljava i čuva spomen na one koji su obilježili hrvatsku povijest. Za rad ću konzultirati djela i istraživanja domaćih jezikoslovaca poput Pranjkovića, Tafre, Belaja i dr. Rad će osvijetliti razdoblje ilirizma i pojasniti Babukićev stav prema normiranju hrvatskoga književnoga jezika.