Ovaj rad sažima kapitalna klasična djela sociologije potrošnje. Govori o temeljnom značenju potrošnje kao društvenoga procesa koji na značaju dobiva u doba postmoderne. Autori T. Adorno i M. Horkheimer u knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva progovaraju o kulturnoj industriji kao kulturi masovne potrošnje opterećenoj monopolima. Oni su kao predstavnici frankfurtske škole razvili ideje postavljene u marksističkim djelima. Sljedeći važan autor koji se u radu analizira je Jean Baudrillard koji u svojim djelima proučava stalno umnožavanje stvari i dobara što rezultira potrošnjom i obiljem. Teorija potrošnje G. Ritzera novija je teorija koja sadržajem obuhvaća teorije i teoretičare koji su se bavili navedenom. Pojmom mekdonalizacije opisao je sve fenomene koji se događaju u uvjetima globaliziranog društva i hiperpotrošnje. Kroz teorije navedenih autora i njihova djela provlači se pitanje spektakla kao mehanizma obmane potrošača u postmodernome društvu. Društvo spektakla dodatno je analizirao Guy Debord u svojoj istoimenoj knjizi u kojoj govori o fetišizmu roba i spektakularnom vremenu te tumači načine na koje se manipulira potrošačima i svijet pretvara u diktaturu roba.