Émile Zola (1840. – 1902.) predstavnik je naturalističkog pravca u književnosti koji se za potrebe pisanja svojih romana okrenuo znanosti. Cilj ovoga rada je prikazati mogu li se djela Émilea Zole koristiti kao povijesni izvori za prikaz francuskog društva u drugoj polovici 19. st. Važno je napomenuti da ovaj rad neće biti pregled svih Zolinih romana već će se bazirati isključivo na ciklus romana Les Rougon-Macquart. Spomenuti ciklus sadrži dvadeset romana, a obuhvaća period francuske povijesti za vrijeme Drugog francuskog Carstva. Za argumentiranje teze ovoga rada potrebno je prvo prikazati na koji su način društvene znanosti 19. stoljeća utjecale na Zolino stvaralaštvo. U prvom ću dijelu ovoga rada opisati ideje francuskog fiziologa Clauda Bernarda te filozofa Hippolytea Taina i prikazati zašto su njihove teorije Zoli kao romanopiscu bile od velike važnosti. Potom je važno predočiti koncept ciklusa romana Les Rougon-Macquart i njegovu tematsku raznolikost. Konačno, ono najvažnije za argumentiranje teze ovoga rada je prikazati način na koji je Zola prikupljao podatke za pisanje svojih romana. Za primjer ću uzeti tri vrlo uspješna Zolina romana: Nana, Germinal i Slom. Za svaki ću roman dati detaljan pregled Zoline pripreme prije pisanja istog. Prikazat ću koje je sve događaje Zola opisivao, s kojim je značajnim osobama razgovarao, koje knjige je čitao te što se sve nalazi u njegovim skicama i bilješkama. Kroz ove ću opise prikazati Zolinu primjenu teorija spomenutih znanstvenika i prikazati jesu li podaci iz Zolinih romana reprezentativni vremenu i mjestu njihove radnje da bi ih se moglo koristiti kao povijesne izvore. Ovaj rad relevantan je jer razmatra mogućnost korištenja književnih radova kao povijesnih izvora. Takav bi način mogao pridonijeti razvoju mikropovijesti jer nam književnost, posebice ona iz razdoblja realizma i naturalizma, daje uvid u društveni odnosno svakodnevni život različitih društvenih slojeva iz toga doba.