Ovaj završni rad bavit će se narativnim prikazom dječje traume u hrvatskoj dječjoj književnosti o Domovinskom ratu. U radu će biti prikazane i interpretirane dječje traume koje su proživjeli glavni junaci, odnosno djeca, u romanima Mali ratni dnevnik (Stjepan Tomaš), Strah me, mama (Nikola Pulić), Marijina tajna (Nada Iveljić) i Krik (Zlatko Krilić). Kao dokumentarno-referencijalni okvir uzet će se dokumentarna knjiga o dječjim ratnim stradanjima urednika Mladena Kušeca Ubili su mi kuću (1991.). Domovinski je rat utisnuo brojne uistinu bolne i nezamislive traume u živote najmlađih i najnevinijih – djece. Vidjevši koliko djeca pate, stradaju, tuguju i naposljetku umiru, hrvatski su dječji pisci nastojali pomoći objavljivanjem dječje proze, najčešće romana, s tematikom Domovinskog rata. Neki od tih autora koji vjerodostojno prikazuju sve grozote, strahote i neočekivane situacije u kojima su se djeca našla su Stjepan Tomaš, Nikola Pulić, Nada Iveljić i Zlatko Krilić. Oni su najčešće opisivali dječja razmišljanja, ponašanja, tugu i strahove, ali i nadu da će rat prestati, da će se spasiti i opet sretno živjeti i uživati u svojem djetinjstvu koje im je tako okrutno i nehumano oduzeto. Cilj ovoga rada je prikazati dječju ratnu traumu iz dječje perspektive te ju usporediti s onakvom kakvu ju vide dječji pisci. Obrazložit će se u kolikoj mjeri navedeni autori u svojim djelima navode i opisuju ono što stvarno djecu brine, muči, straši i užasava. U prvom poglavlju opisat će se na koji su način djeca žrtve Domovinskog rata te navesti broj stradale djece u njemu (poginuli, ranjeni, prognani itd.). Drugo poglavlje bit će posvećeno dječjoj ratnoj traumi kako u fizičkom, tako i u psihičkom smislu. Najvažniji autori, djela i obilježja hrvatske dječje književnosti ratne tematike, obradit će se u trećem poglavlju. Četvrto poglavlje prikazat će stvarnu ratnu traumu mališana iz sela koja su bila pogođena ratnim zbivanjima 1991., odnosno njihove doživljaje rata. Te naposljetku, od petog do osmog poglavlja obradit će se ratne traume likova dječjih romana kako bi se usporedio način na koji dječji pisci opisuju njihovu traumu s onakvom kakva ona zaista jest.