Poznato je da se djeca od najranije dobi susreću s virtualnim svijetom filmske i zabavne industrije. Već 80-ih godina 20. stoljeća popularnost elektroničkih igara među mladima bila je evidentna. Današnja istraživanja pokazuju da čak 88% američke djece igra videoigre, dok je u Hrvatskoj prosjek 81%. Razlog zbog kojeg je većina ljudi zabrinuta zbog videoigara je pogrešna interpretacija povezanosti nasilja u videoigrama i u stvarnome svijetu. Većina studija o tome nije pronašla izravnu vezu između te dvije vrste nasilja. Glavni razlog za skepsu prema povremenim vezama je taj što su se videoigre raširile diljem svijeta, no ne dovodeći druge zemlje na nivo nasilja kao što je to slučaj u Americi. U današnjem svijetu mnoge računalne i videoigre služe za korisno učenje, za razvoj brzine i koordinacije, usredotočenosti, kontrole, sposobnosti za rješavanje problema... No, uz to treba upozoriti i na štetne učinke videoigara: agresivnost, izoliranost od prijatelja i obitelji, učestalu uporabu koja stvara ovisnost. Roditelji strahuju da bi djeca mogla početi imitirati nasilne radnje koje su učestala pojava u videoigrama: ne razlikovanje zbilje od virtualnog svijeta može dovesti do razvijanja neosjetljivosti na nasilje. Mnoga istraživanja također upozoravaju na moguću povezanost između agresivnih i nasilnih videoigara i agresivnog ponašanja kod djece. Kod patoloških i neumjerenih igrača mogu se pojaviti posljedice koje ostavljaju duboke tragove, no nema čvrstih dokaza da su videoigre uzrok socijalnog povlačenja djece. Do patološkog igranja dolazi zbog produžavanja vremena igranja videoigara. Cilj ovoga rada je pokazati kako djeca percipiraju nerealni svijet videoigara s druge strane ekrana, ali i analizirati moguće posljedice kao rezultat pretjerane izloženosti toj vrsti sadržaja.