Hrvatska je 90-ih godina bila izložena oštroj kritici zbog svoje navodno rigorozne jezične politike koju je, prema kritičarima, usmjeravao HDZ (Grčević 2002). Kritika je u visokoj mjeri bila komplementarna s raznim poticajima da se u Republici Hrvatskoj hrvatska standardnojezična norma ne udaljava od drugih tzv. »štokavskih jezika« i ne narušava »srpskohrvatski« odnosno »BKS« kao (navodni) temeljni jezični model (Grčević 2009). Raspuštanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika 2012. godine od strane SDP-ova ministra znanosti i pristankom ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na demonstrativni otklon od likvidiranoga Vijeća i njegova predsjednika akademika Radoslava Katičića, zadan je težak udarac pokušajima da se u Hrvatskoj uspostavi i održi krovno, nacionalno vijeće za hrvatski jezik i njegovu normu. Suzbijeni su i svi prijedlozi i poticaji da se prema uzoru na druge europske zemlje donese zakon o hrvatskom jeziku i razvije društveno odgovorna državna jezična politika (Martina Grčević 2007, 2011 i Mario Grčević 2011, 2012). Naj- aktivnijim zagovornicima zakonski institucionalizirane skrbi o hrvatskom jeziku bili su u drugom desetljeću XXI. stoljeća političari s lijevoga političkoga spektra, poglavito članovi Hrvatskih laburista. Oni su u saborsku proceduru u dva navrata uputili svoj prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika (2010. i 2012.). U saborskoj raspravi zalagali su se za zakonsku zaštitu javne uporabe hrvatskoga jezika, no suprotstavljali su im se članovi vladajućih stranaka, tvrdeći da dodatna zakonska zaštita hrvatskoga jezika nije potrebna jer da će hrvatski jezik pos- tati službenim jezikom Europske unije (Grčević 2015). Hrvatski jezik postao je 2013. službenim jezikom Europske unije, a pokušaji da se uspostavi hrvatsko jezično planiranje na državnoj razini bili su spriječeni. Sva naknadna nastojanja u tom smjeru, od 2013. godine do danas, također su suzbijena. Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje proglasio je 2017./2018. godine kako je u Republici Hrvatskoj Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje “oblikovatelj hrvatske jezične politike”, no ne zna se je li doista tako, i ako jest, tko mu je i kada dao tu ovlast. Temeljeći se na mojim dosadašnjim istraživanjima jezične politike u Hrvatskoj i inozemstvu, uzimajući u obzir potrebe hrvatskoga društva i uvažavajući jezične zakone i propise u drugim europskim zemljama, u članku se zastupa stajalište da je Hrvatskoj potreban poseban jezični zakon kojim će se transparentno regulirati jezičnopolitički ciljevi Republike Hrvatske i uspostaviti službeno jezično planiranje na državnoj razini. Pokazuje se što mislim da bi takav zakon trebao sadržavati.