Fascinacija svijetom i otkrivanje umnosti u njegovim pojavnostima baštini se u filozofiji iz drevnih mitova i religija. Ljubitelji mudrosti nastavili su njegovati tu upaljenu baklju i proučavati tajne svijeta dostojnom misaonom pažnjom i posvećenošću. Razmatrali su počéla svijeta, njegovu bît i smisao, poredak i sklad. Tragajući za onim što se skriva iza privida pojava i dokučujući krajnji uzrok i svrhu svijeta, u ideji kozmosa pronalazili su red, ljepotu i um, logos. Diljem planeta odvažni istraživači pokušavali su iznijeti na vidjelo i razriješiti tajnu svijeta poput najzamršenije zagonetke. Činili su to poklonici mudrosti na istoku kao i na zapadu, jednako na jugu kao i na sjeveru. U drevnim vedskim tekstovima sačuvane su tajne svijeta koje su otkrivali umni ljudi dubokim uvidom. Usavršeni mudrac, rši, u takvu je uvidu razabirao božanske spoznaje kojima je otkrivao vječnu istinu. Spoznaje o iskonskim mjerama i obrascima stvaranja pretakao je u himne, opisujući tajanstvenu ljepotu i ustroj svijeta. Kazujući stihove znanja o svijetu, sažeta u memoriranim Vedama, dopunjavao je te oponašao prirodno stvaranje u mediju jezika. U izrekama i stihovima oživljavani su i dočaravani oblici i počéla što se nalaze u osnovi poretka u svijetu. Prema tom skrovitom ustroju, čovjek je zrcalo svijeta, svijet u malom, mikrokozam. Spoznajom i otkrivanjem vječnih istina o svijetu rši u nadahnutom prosvjetljenju izjednačava čovjeka ili sitnosvijet (mikrokozam) s velesvijetom (makrokozmom). U svijetu raspoznaje vlastitu sliku posredstvom uma i znanja koje je vječno i univerzalno. No u svojem umu ili duhu (ātman) prepoznaje počélo koje po besmrtnosti nadilazi sav svijet i srodno je s njegovim uzrokom ili Tvorcem. Prvotni helenski ljubitelji mudrosti izvodili su svoje misaone konstrukcije i pokušaje izgradnje urešena poretka svih stvari iz mita o uređivanju svijeta. Red nastaje iz prvobitnoga kaosa. Idejni ustroj svijeta temeljili su na prapočélu, arhe. Nekima se činilo da svijet u cjelinu povezuje voda ili vatra. Drugi su tajnu počéla raspoznali u zraku, dahu ili duhu. Treći su upućivali na bezgranično, apeiron. Usprotivili su im se oni koji su odbacivali sve tvarne uzroke svijeta i prapočéla otkrivali u odnosu, mjeri ili pak umu, nous. Prva stoljeća filozofskih promišljanja bila su u znaku kozmičkih učenja. Tragatelji za mudrošću ustrajno su razmatrali na temelju čega se može zasnovati sve što se nalazi u svijetu, bilo da se radi o prvotnoj tvari ili primarnoj mjeri. Iz razmatranja i prijepora o naravi počélā potekla je temeljna dvojba je li svijet vječan ili stvoren. Slijedile su rasprave o tome radi li se o jednom ili više svjetova, kreće li se svijet ili je u mirovanju, je li podložan promjenama ili je nepromjenjiv, je li konačan ili beskonačan. Ne prestaju ni sumnje u logičnost ustroja svijeta. Je li on doista nešto umno i lijepo uređeno ili predstavlja zapravo nered i kaos? Takva su pitanja vodila filozofiju do misaone potrage za prvotnom bîti, iskonskim tlom, prapočélom, umom, redom i istinom svih stvari. S atičkim procvatom filozofije i znanosti potiskuje se prevladavajuće raskrivanje tajni kozmosa i u žarište razmatranja dospijeva čovjek, anthropos. Istraživanje supstancijalne poveznice čovjeka sa svijetom ostaje jedna od okosnica filozofije do danas. Na Sokratovo usredotočenje prema etičkim pitanjima i istraživanju umnih ideja, poglavito dobra i lijepa, Platon je nastavio izgradnju svijeta na temeljima vječnih i nepromjenljivih uzora ideja. Polazeći od uvida u gibanje bez granica, Aristotel je učvrstio predodžbu o vječnosti svijeta. U stoicizmu i kršćanstvu svijet je uzdignut do pojma čovjekova obitavališta i ekumene čovječanstva. Za srednji vijek on je slika Božjega stvaranja po kojoj se čovjek, odnosno njegova duša, spoznajom može vratiti do njegova Tvorca. Pogled na svijet i mjesto čovjeka u njemu znatno su se promijenili kada je u novom vijeku započela moderna globalizacija. Nakon što je Zemlja oplovljena, a kretanje zvjezdanoga neba i planeta rastumačeno na nov način, težnja za prodiranjem u tajne beskonačnosti rastvarala je konačnost svijeta. Čovjek je izgubio privilegiran položaj u svijetu. Zemlja je izmaknuta iz središta svemira. Svijet je proširen u univerzum bez kraja i početka. No nije prestao optimizam da se red u svijetu može rekonstruirati znanstveno dokazivim zakonima prirode. Tako je primjerice Frane Petrić u svojemu veličanstvenom sustavu Nove sveopće f ilozofije izložio prirodno-filozofijsku sliku svijeta. Oslanjao se na uvide pouzdane i savršene matematičke znanosti dopunjene spoznajama Platonove, aristotelovske, kaldejske, hermetičke i mistične egipatske f ilozofije. Prijepore između racionalističkih i empirističkih konstrukcija svijeta pomirio je Kant uzdizanjem razumskih pojmova do kategorija bez kojih nema spoznaje. Temeljne pojmove razložio je kao regulativne ideje za praktičnu uporabu uma. Stajalište kritičke filozofije potaknulo je spekulativno istraživanje spoznaje sveukupnosti u sintezi pojava. Idealistički sustavi, koji su se nadovezali na transcendentalnu filozofiju, u metafizičkoj su maniri ponovno nastojali otvoriti spoznaju svijeta prema apsolutnom počélu. Fichte je u okviru jastva gradio cjelinu na primatu duha. Schelling je subjektu dodao objektivnu odrednicu u prirodi. Hegel je načinio veličanstvenu sintezu, obnavljajući nakon kopernikanskoga okreta aristotelovsku filozofiju u obliku enciklopedijskoga sustava filozofije. Njegov prikaz univerzalne svjetske povijesti stavlja logos u osnovu svijeta. Umni red i kretanje prema krajnjoj svrsi manifestira se u stalnom napredovanju ideje slobode u svijetu. No, taj je labuđi pjev metafizičke epopeje svijeta ubrzo zatomljen u spoznajnim ruševinama pozitivizma i nihilizma. Nakon konačnoga razaranja zapadne metafizike, pitanje o bitku i svijetu dospijeva u krizu iz koje se do danas ne uspijeva posve oporaviti. Nietzsche najavljuje razdoblje nihilizma u kojemu su tradicionalni metafizički pojmovi izgubili izvorno značenje. U tom je kontekstu pojam svijeta stao iščezavati na horizontu razmatranja. Ali je iz metafizičkoga sutona izronio preokret i novi početak. Husserl i njegovi fenomenološki nasljednici započinju novu potragu i traže duhovni povratak promišljanjima o izvornom svijetu kao svijetu života. U obzoru vremenitosti Heidegger obrazlaže kako je tema svijeta izrijekom dospjela na dnevni red filozofije tek početkom 20. stoljeća. Naravno da time nije osporeno značenje koje su u filozofiji stoljećima imale misaone potrage i rasprave o svijetu. Heidegger je samo ukazao na krizu i zaborav iz kojega se otvara novo propitivanje. U svakom slučaju, može se potvrditi kako je od početka 20. stoljeća tema svijeta postala glavni predmet stalnoga filozofskog odmjeravanja i rasprave. Ne zaostaju u tom pogledu ni znanosti koje su nastojale svijet svesti na jedinstvenu formulu pa su dospijevale do kvantne teorije ili teorije relativnosti. Na početku trećega tisućljeća pojam svijeta ponovno zapada u kušnju. Postmoderno mišljenje dovelo je u pitanje velike priče moderne i prosvjetiteljstva o apsolutnom počélu i mjerodavnoj istini. Zajedno s ostalim velikim pričama filozofije, pojam svijeta podvrgnut je novom preispitivanju. Osporen je kao jedna od naslijeđenih metafizičkih konstrukcija. No ipak je bjelodano kako fascinacija svijetom nije iščeznula. Jer očito se istinsko filozofijsko mišljenje ne može lako odreći znatiželje za spoznajom njegovih tajni. Deliberacija o svijetu u filozofiji i znanosti odabrana je za glavnu temu međunarodnoga simpozija u okviru jubilarnih 30. Dana Frane Petrića. U interdisciplinarnom ozračju simpozij je otvoren za različite tematske prinose. Skup je okupio 71 izlagatelja iz 17 zemalja: Albanije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Finske, Hrvatske, Islanda, Italije, Kanade, Kine, Kosova, Mađarske, Njemačke, Slovenije, Srbije, Španjolske i Ujedinjenoga Kraljevstva.. Uvodno plenarno izlaganje o svijetu u europskoj i indijskoj filozofiji pripalo je glavnom pokretaču i prvom predsjedniku Organizacijskoga odbora znanstveno-kulturne manifestacije Dani Frane Petrića – Mislavu Ježiću. Plenarno predavanje drži i predsjednik Europske akademije znanosti i umjetnosti Klaus Mainzer, jedan od sudionika i organizatora Augsburško-zagrebačkih filozofskih razgovora o svijetu u filozofiji. Europska akademija stavila je ovaj simpozij na program svojih znanstvenih aktivnosti. Jedna sekcija posvećena je uspomeni na pokretača Augsburško- zagrebačkih filozofskih razgovora Svijet u filozofiji – filozofija u svijetu (1988. – 1993.), profesora Arna Baruzzija (1935. – 2016.). Očito svijet potiče razgovore, nadahnjuje potragu za pluralizmom u društvu, osvjetljuje život u prirodi raznim bojama i otvara različite poglede. Kao što je svijet jedan i mnoštven tako su višestrana motrišta s kojih ga se može razmatrati.