Članak u osnovnim crtama predstavlja kategoriju ekscentrične pozicionalnosti čovjeka u filozofskoj misli Helmutha Plessnera. Pojmom pozicionalnost Plessner je odredio način bivstvovanja živoga spram neživoga, a kategorijom ekscentrična pozicionalnost nastojao je precizirati specifičnost ljudskoga opstojanja. U pozadini ovih pojmova stoji ideja mogućnosti karakterizacije posebnih načina pojave živih tijela, te nadvladavanja dvoznačnosti ljudskoga bivstvovanja kao prirodnoga i neprirodnoga, odnosno tjelesnoga i netjelesnoga. Naime, u tematiziranju čovjeka, počevši od Descartesa pa nadalje, kroz čitavu novovjeku filozofiju, upravo se to događalo. Da bi uopće mogao dobiti pojam čovjeka, mišljenog iz položaja iskustva, a istodobno razjasniti i spomenutu dvostrukost njegova opisa, Plessner je započeo od onog fenomena, koji ne može biti shvaćen kroz kartezijansku alternativu duha ili tjelesne stvari, a to je život. Polazeći od toga principa uspio je pomiriti dvije filozofske tradicije razumijevanja čovjeka, što je zasigurno ponajveća važnost njegove misli. Činjenica da Plessner nije prvi autor koji je rabio pojam ekscentričnosti ne umanjuje zaslugu za detaljnu razradu toga pojma kao i njegovu kvalitetnu primjenu u pokušaju razumijevanja ljudskoga bitka. Formulacija ekscentrične pozicionalnosti, koja će kasnije prožimati sve njegove analize u sferi čovjeka, pokazuje Plessnera na vrhuncu njegova filozofskog stvaralaštva. Upravo stoga članak prikazuje povijesno-znanstveni kontekst razvoja te kategorije i njezine osnovne sadržajne aspekte kod njemačkog filozofa.