Prvi hrvatski pravopisni priručnici javljaju se u 18. stoljeću, a tema je ovoga rada prikazati razvoj sjeverozapadne hrvatske pravopisne tradicije, koja je svoju prvu tiskanu realizaciju postignula 1779. objavom prvoga hrvatskoga normativnoga priručnika Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnozt narodnih skol, čiji je pravopisni parnjak Uptjenje k' slavonskomu pravopisanju. Taj je priručnik, kao i izdanje iz 1808., poslužilo Ljudevitu Gaju za sastavljanje Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja. Kroz rad se dotičem osnovne strukture tih pravopisa te povijesti nastanka pravopisa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ovaj se rad sastoji od uvoda, četiri glavna poglavlja s podpoglavljima, zaključka i popis literature. U prvom poglavlju opisujem zbivanja tijekom 18. stoljeća te se osvrćem na to zbog čega je došlo do reforme školstva na području Habsburške Monarhije. U drugom poglavlju iznosim neke opće podatke o kajkavskom jeziku i narječju, primjerice gdje se je govorio, čemu je služio i odakle je došao. U trećem i četvrtom poglavlju analiziram normativne priručnike Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnozt narodnih skol (1779.) i Naputchenye za horvatzki prav chteti y piszati (1808.). Rad završava zaključkom i popisom literature.