Najozbiljnije pitanje života postala je skrb za vlastito zdravlje. Teška bolest nije samo poremećaj tjelesne ravnoteže pojedinca već ima i značajnih učinaka i na njegovu psihu. Ti učinci mogu duboko poremetiti čovjekov identitet i navesti ga da reagira naizgled nezrelo ili čak agresivno. Karakteristika našega vremena upravo je pomanjkanje psihološke i duhovne potpore u borbi s boli. Pred takvim bolesnikom moguća su tri stava: eutanazija, terapijska upornost te palijativna skrb. Smrt eutanazijom nikada nije dostojanstvena smrt pa čak i ako osoba umire u miru, spokoju, bez patnje. Suvremena je medicina, naročito pokret hospicija, razvila vještinu ublažavanja boli, tj. palijativnu skrb, putem zasebne specijalizacije, do dugo priželjkivanih razina. Iskustvo svjedoči da molbe teških bolesnika i umirućih u ogromnoj većini slučajeva nisu želja za ubojstvom već očajni prosvjed protiv neodgovarajuće njege i pažnje. Tako se palijativna skrb, kao potpuna skrb za oboljelu osobu javlja kao jedina ispravna alternativa eutanaziji. Bioetičke teme zauzimaju sve više prostora u medijima, a mediji imaju veliki utjecaj na izgradnju stavova javnosti. U Hrvatskoj javnost nije dovoljno informirana o palijativnoj skrbi kao alternativi eutanaziji. Većina priloga o eutanaziji i palijativnoj skrbi donose samo temeljne informacije i nedovoljno educiraju javnost.