Nakon jačanja partizanskog pokreta na području bivše Jugoslavije dolazi do osnivanja Odjela za zaštitu naroda u Drvaru u svibnju 1944. Nakon sloma NDH dolazi do odlaska brojnih protivnika komunizma i bivših dužnosnika NDH u inozemstvo gdje će stvoriti jezgru hrvatske političke emigracije. Neki od njih su Ante Pavelić i Vjekoslav Luburić koji će kroz svoje organizacije tražiti ideju ponovne uspostave hrvatske države. 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća u emigraciju dolazi veći broj emigranata koji su u inozemstvo došli zbog ekonomskih i političkih razloga. Važno je naglasiti kako većina od njih nije aktivno sudjelovala u Drugom svjetskom ratu i poznavala je situaciju u zemlji. Jedan od emigranta koji će se pojaviti na sceni tih godina bit će i Bruno Bušić – ključna figura Hrvatskog narodnog vijeća. Njegova sposobnost organiziranja emigracije predstvljala je opasnost za jugoslavenske vlasti. Hrvatska politička emigracija i jugoslavenske tajne službe zastupale su različite interese tijekom svog postojanja. Cilj hrvatske političke emigracije bio je uspostaviti slobodnu hrvatsku državu, dok je cilj jugoslavenskih tajnih službi bio zaustaviti bilo kakav pokušaj rušenja Jugoslavije. OZN-a, UDB-a, a kasnije SDS mijenjala je ime, ali je svrha uvijek bila ista – likvidacijama, otmicama, vrbovanjem emigranata, prisluškivanjem, infiltracijom suzbiti bilo kakvu ozbiljniju ideju stvaranja hrvatske države. U svom postojanju služba je bila „mač“ partije koja se u slučaju Stjepana Đurekovića koristila kao poluga za očuvanje moći Mike Špiljka, tada predsjednika Predsjedništva SFRJ.