Radu je cilj bio ustvrditi različita gledišta na ljudsko tijelo, osobito na žensko. Budući da je tijelo kroz-disciplinarni i interdisciplinarni problem, otežavajuće je tijelo promatrati u jednakoj mjeri sa svih disciplina, pa je u tom smislu kao najveći izvor uzeta književnost, poglavito opus Slavenke Drakulić. Slavenka Drakulić tematizira žensko tijelo, s posebnim osvrtom na traumu, patnju, bolest, „radikalna stanja“ kako ih naziva Andrea Zlatar (2004). Na tijelo se gleda i kao na informaciju, i kao na tekst. U radu se očituju društveni i kulturalni utjecaji na tijelo, odnosno ono što bi se nazvalo normom i kontrolom. Nastoji se suzbiti predrasude i stereotipe koje okružuju žensko tijelo, budući da tijelo ima „pravo prvenstva“ i da je ono posrednik između osobe i vanjskoga svijeta. Rad se dotiče i tradicionalnih dualizama čiji se članovi vežu uz tijelo. Postavlja se važnost tjelesnosti i ostalih tjelesnih elemenata (gesti) koja se potom širi i na druge umjetnosti i medije. Velika doza pozornosti pridala se stanju bolesti, koje i intengrira i dezintegrira pojedinca, ali otkriva i zanimljivu dimenziju – disocijacije. Disocijacija se događa kada je tijelo pod kontrolom, funkcionalizacijom, stanjem bolesti. Disocijacija predstavlja i „drugu“ stranu koja se ne vidi, za razliku od samog tijela. Tema tijela „inkorporirana“ je u teme gubitka vlasti nad tijelom, teme silovanja, ali i društvenoga i političkoga okruženja. Osim poglavitih književnih, nameću se i postavljaju filozofska, etička, feministička, sociološka pitanja i odgovori. Tijelo je oznaka za komunikaciju, stoga ne manjka propitivanja različitih odnosa. Iznose se i problemi seksualnosti, dobrote, straha, kanibalizma, umjetnosti sa zaključkom o potrebi izdizanja iznad marginalizacije, stigmatizacije bilo osobe, bilo tijela.