Hrvatsko proljeće naziv je za široki reformski i nacionalni pokret u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) koja se u razdoblju od 1945. do 1991. godine nalazila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Pokret je svoj vrhunac doživio početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, a svoje je žarište imao u dijelu vodstva Saveza komunista Hrvatske (SKH), sastavnice veće političke organizacije Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), jedine zakonom dopuštene političke stranke u SFRJ. Osim dijela reformski orijentiranih političara u vodstvu SKH, od kojih su najistaknutiji Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i Dragutin Haramija, a usporedno s razvitkom pokreta, profilirala su se i druga žarišta istog, od kojih je važno istaknuti Maticu hrvatsku i studentsko vodstvo na Sveučilištu u Zagrebu. Pokret je s vremenom dobivao sve veću podršku širokih narodnih slojeva i hrvatske javnosti, prijeteći na taj način vodećoj i arbitrarnoj ulozi koju je SKJ čvrsto držao u svojim rukama. Stavljajući na dnevni red pitanja poput gospodarske zapostavljenosti i iskorištavanosti Hrvatske u odnosu na druge republike u SFRJ, iz čega je zbog višenacionalnog sastava cijele države izravno proizlazilo i pitanje nacionalne neravnopravnosti, hrvatsko se političko rukovodstvo neminovno našlo u sukobu sa samim državnim i partijskim vrhom na čelu sa Josipom Brozom Titom. Iako je reformski pokret u cjelini bio u određenoj mjeri neusklađen po pitanju iznošenja vlastitih zahtjeva, a što je bila posljedica njegovog formiranja iz tri različita žarišta, ipak je postojala puna suglasnost svih glavnih protagonista oko isticanja najznačajnijih problema. Temeljni zajednički artikulirani zahtjevi bili su veća gospodarska samostalnost pojedinih republika, npr. otvorena su pitanja samostalnijeg raspolaganja ostvarenim dohotkom i devizama te raspodjele saveznih investicija, demokratizacija društvenopolitičkog života i nacionalna ravnopravnost. Pitanje nacionalne ravnopravnosti prije svega se odnosilo na ravnopravnost hrvatskog i srpskog jezika te ravnopravnu zastupljenost pripadnika hrvatskog naroda u državnim i partijskim tijelima.