Kabala se javlja u srednjem vijeku, točnije u 12. stoljeću u Provansi. Temelji se na učenju o sefirotima koji su emanacija božanskog počela, a njihova imena su: Kether Elyon (vrhovna Božja kruna), Hokhmah (mudrost Božja), Binah (inteligencija Božja), Hesed (ljubav ili milost Božja), Gevurah ili Din (snaga Božja), Rahamim (suosjećanje Božje), Netsah (trajna izdržljivost Božja), Hod (veličanstvenost Božja), Yesod (temelj svih aktivnih sila u Bogu) i Malkhuth (kraljevstvo Božje). Kabala uključuje tehnike baratanja slovima hebrejskog alefbeta s ciljem mistične kontemplacije te učenje o stvaranju svijeta. Zajedno s hermetičkom tradicijom kabala zauzima značajno mjesto u renesansnoj novoplatonističkoj filozofiji, gdje se javlja prije svega kao kršćanska kabala. Jedan od prvih promicatelja kršćanske kabale koji nju uvodi u renesansnu filozofiju jest Giovanni Pico della Mirandola, koji je smatrao da su u kabali sadržani gotovo svi kršćanski misteriji. I djelo jednog renesansnog filozofa što ga prorađujemo u okviru povijesti hrvatske filozofije povezano je s kabalom. To je djelo L'Idea del Theatro (1568) Giulija Camilla Delminija. U ovom će se radu na primjeru Camillova djela L'Idea del Theatro pokazati značenje i mjesto kabale unutar renesansne filozofske misli, ali i specifičnost Camillova određenja kabale. Camillova koncepcija svijeta zasnovana je upravo na pretpostavkama kabale i hermetičke filozofije. On se u konstrukciji teatra svijeta koristi kabalističkom simbolikom brojeva, kao i elementima kabalističkog razumijevanja stvaranja svijeta koji su modificirani u skladu s kršćanskim vjerovanjima u obliku kršćanske kabale.