Sedamdesetih se godina prošloga stoljeća kao dominantno gledište nametnula izravnoreferencijska teorija značenja te uzročna teorija referencije. U radovima Kripkea, Donnellana, Putnama i Kaplana pojavio se niz argumenata koji potkopavaju semantičku koncepciju zasnovanu na deskriptivističkim pretpostavkama, a većinu tih argumenata ustalilo se razdvajati na modalne, epistemološke i semantičke argumente. Štoviše, razlučivanje tih argumenata postalo je standardni dio prikaza spora deskriptivista i pobornika izravnoreferencijske teorije značenja, odnosno uzročne teorije referencije, u brojnim udžbenicima, priručnicima, enciklopedijskim jedinicama i sl. No, postoje i argumenti protiv deskriptivizma mimo tri spomenuta, a koji su često izostavljeni u prikazima spora. Jedan takav argument ponudio je Kripke u članku “Zagonetka o vjerovanju” iz 1979. godine. Možemo ga nazvati argumentom zajedničkog vjerovanja. U odnosu na modalni i epistemološki argument (koje je Kripke ponudio u knjizi Imenovanje i nužnost, 1972.) prednost je argumenta zajedničkog vjerovanja u tome što se ne oslanja na modalnosti, modalne intuicije ili apriorno znanje. Od semantičkih se pak argumenata razlikuje po tome što je usmjeren protiv deskriptivističke koncepcije značenja, a ne referencije. Točnije, argument zajedničkog vjerovanja potkopava deskriptivističku koncepciju propozicijskog sadržaja izjavnih rečenica koje sadrže imena, pa onda i pretpostavljenu koncepciju semantičkog sadržaja imena.