Sagledavajući razvitak nacionalnih povijesnih disciplina od njihova znanstvenog ustrojenja i institucionalizacije tijekom 19. stoljeća pa do suvremenosti, prva se stoljeća srednjovjekovlja (7. i 8.) nameću unutar te slike kao upadljiva lakuna u hrvatskoj povijesti umjetnosti i arheologiji starijega doba. U tom kontekstu je znatna pojava nekolicine studija iz pera povjesničara umjetnosti i konzervatora Ljube Karamana (1886.–1971.) posvećenih upravo problemima “prijelaznog razdoblja”, objavljenih u kronološkom rasponu od početka 1920-ih do konca 1950-ih godina. Pionirska Karamanova uloga u konstituiranju proučavanja predromaničkog razdoblja kao samosvojnog polja istraživanja unutar nacionalne povijesti umjetnosti i arheologije, kao i prve sinteze posvećene razvoju domaćeg umjetničkog stvaralaštva (1930., 1933., 1952., 1963.) plastično ocrtavaju dosege jednog od utemeljitelja suvremene povijesti umjetnosti, dok istovremena njegova preokupacija problematičnim “prijelaznim” periodima i “spomenicima nepotpune biografije” svakako i u metodološkom pogledu uzdiže vrijednost navedenih studija. Karaman se tijekom gotovo čitave svoje znanstvene karijere osvrtao na spomenike “međurazdoblja” u raznim prilikama, bilo da je obrađivao pojedinačne spomeničke jedinice unutar sintetskih tekstova ili osvrćući se na mišljenja drugih istraživača. U pionirskoj studiji o počecima srednjevjokovnog Splita (1940.) prvi put je, primjerice, pokušao dati zaokruženu sliku razvoja nekadašnje Dioklecijanove palače u njenim inicijalnim stoljećima. Poglavito se razmatra Karamanov doprinos u studiji “O spomenicima VII i VIII stoljeća u Dalmaciji i o pokrštenju Hrvata” (1942.), u kojoj je dao pregled svih do tada registriranih spomeničkih jedinica datiranih u to vrijeme. Prvi je uspostavio facies umjetnosti – dakako na razini svoga vremena – 7. i 8. stoljeća, pretežito na polju skulpture. Mada je zbog nedostatka suvislijih materijalnih tragova svaki pokušaj ocrtavanja tog razvoja na razini davnašnjih spoznaja nužno pars pro toto, Karamanova rekapitulacija i rekontekstualizacija rezultirala je nizom izuzetno korisnih opažanja. U izlaganju će biti posvećena pažnja nekima od njih poput periodizacije pleterne plastike, njena porijekla i geneze i kronologije proučavanja najranijih manifestacija pleterne skulpture Apeninskog poluotoka.