Integralnu konzervatorsko-muzeološku studiju neoklasicističke zgrade vodovoda naručio je Grad Split od Instituta za povijest umjetnosti, kako bi na jednom mjestu dobio potrebne preporuke i za konzervaciju same povijesne građevine (iza čijih je fasada „skrivena“ vodosprema), i za njezinu muzealizaciju. Koncepciju novog Muzeja vode u ovoj građevini željeli smo ovom studijom postaviti s nekoliko jasnih postavki. Ponajprije, zgradu treba tretirati kao samosvojan spomenik, artefakt po sebi. Umjesto da u njezin skučeni prostor pokušavamo smjestiti materijalno i sadržajno fragmentiranu priču, koja se može smjestiti u bilo koji drugi prostor, prepoznali smo je kao idealnu točku u kojoj se povezuje priča o karakterističnoj lokalnoj geomorfologiji i vodi u prostoru u podanku Mosora i Kozjaka, od izvora Jadra do Splita, s pričom o organiziranju vodoopskrbe na ovim prostorima od vremena izgradnje Dioklecijanovog akvedukta do njegove obnove u ozračju specifičnih povijesnih okolnosti sredinom druge polovine 19. stoljeća, a sve to u markantnoj neoklasicističkoj zgradi čije izvorno funkcioniranje treba zorno objasniti posjetiteljima, oblikujući sadržaj i postavu budućeg muzeja prema standardima suvremene međunarodne muzeološke prakse. Među svjetskim primjerima posvećenima ovoj tematici izdvajaju se muzeji koji se nalaze u autentičnim vodospremama i sličnim objektima, te oni posvećeni antičkim vodovodima. Ekološka i topografska dimenzija pritom je neizostavna. Prostor zgrade splitskog vodovoda omogućuje logičnu sintezu ovih triju tema. Temeljem već obimne stručno-znanstvene bibliografije, reinterpretacijom postojećih pogleda uz analizu brojnih izvornih nacrta, u studiji se donosi pregled povijesti splitskog vodovoda s posebnim osvrtom na događaje u 19. stoljeću koji su doveli do gradnje zgrade vodospreme upravo na ovom mjestu. Naročita pažnja posvećena je prezentaciji same zgrade te znanstveno utemeljenom pristupu multimediji, koja se nameće kao logično rješenje u prostoru ovako zamišljenog sadržaja i forme, a da već za pet ili deset godina ne djeluje zastarjelo. S obzirom na sadržajnu strukturu budućeg Muzeja koja se ovom studijom nudi, kao i na upute za muzealizaciju zgrade s pažnjom prema visokovrijednom spomeničkom ambijentu u čijem se okviru ona danas nalazi, uputno je da se za ovaj zadatak pokuša prije svega osigurati povoljna vlasnička struktura prostora koji bi trebalo privesti javnoj kulturnoj namjeni, a zatim da se prema postavkama ove studije angažira visokokvalitetan stručni i projektantski tim koji bi osigurao da Grad Split dobije suvremeni, internacionalno relevantni Muzej vode, za što postoje sve pretpostavke.