Kreposti su temeljne za kršćansku etiku. Kreposti vode ponašanje prema diktatu vjere i razuma, vode čovjeka prema slobodi utemeljenoj na samokontroli i prema radosti u dobrom moralnom životu. Prirodne se kreposti ponekad nazivaju četiri glavne kreposti jer na njima ovise svi manji stavovi. One su razboritost, umjerenost, hrabrost i pravednost. Na ove četiri, kršćanstvo je dodalo tri teološke kreposti: vjere, nade i ljubavi. Ova je klasifikacija preuzeta izravno od apostola Pavla, koji ne samo da je razlikovao ove tri kao specifično kršćanske kreposti, već je izdvojio ljubav kao glavnu od triju. Bogoslovne kreposti vjere, nade i ljubavi (ljubav) su one kreposti koje se izravno odnose na Boga. One se ne stječu ljudskim trudom, nego se, počevši od krštenja, ulijevaju u nas kao darovi od Boga. One nas raspolažu da živimo u odnosu sa Presvetim Trojstvom. Ljubav predstavlja bogoslovnu krepost kojom ljubimo Boga iznad svega zbog njega samoga, a našeg bližnjeg iz ljubavi prema Bogu kao same sebe. Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi. Živjeti život kreposti nadahnut ljubavlju daje kršćanima duhovnu slobodu Božje djece.