| Sažetak | Sinodalnost je za Crkvu od životne važnosti te se već od samih njezinih početaka sazivaju različite sinode kako bi se zajedno rješavali problemi i izazovi na koje je nailazila prva kršćanska zajednica. Sudionici sinoda djelovali su autoritetom Crkve te su imali pravno pokriće u donošenju odluka. Imajući pred očima takvu crkvenu praksu, papa Franjo želi ojačati duh sinodalnosti u današnjoj Crkvi. Stoga je sazvao Sinodu o sinodalnosti kako bi na razini opće Crkve produbila njezino značenje i učinio je plodonosnom za život Crkve. Odluke Drugog vatikanskog koncila zahtijevale su implementaciju na razini partikularnih crkava po svem svijetu. Tako je Katolička crkva u Njemačkoj taj zadatak htjela obaviti sazivajući biskupske sinode. Ipak, zbog raznih društvenih previranja i pritisaka odlučila je organizirati zajedničku sinodu svih biskupija u Njemačkoj u Würzburgu od 1971.-1975. na kojoj su sudjelovali i vjernici laici. Sveta Stolica je taj model odobrila tako da je sinoda bila osposobljena za donošenje odlukâ. Zajednička sinoda dotakla je sve aktualne crkvene, društvene i političke teme povezane s poslanjem Crkve. Neke odluke su provedene u praksu, dok su ostale odluke predane Svetoj Stolici na razmatranje. Sinoda je stoga bila jedinstven događaj u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj. Pola stoljeća kasnije, potaknuta skandalom i razmjerima seksualnog zlostavljanja u Crkvi, Katolička crkva u Njemačkoj odlučila se za sinodalni put na kojem će ponovno klerici i vjernici laici zajedno raspravljati i donositi odluke za budućnost Crkve. Neke teme predviđene za raspravu podudaraju se sa pojedinačnim temama prve sinode na koje Sveta Stolica nije nikad odgovorila. Postavlja se pitanje je li Sinodalni put pokušaj oživljavanja sinode u Würzburgu? Stoga ovaj rad predstavlja obje sinode kako bi na to pitanje pokušao dati odgovor |
| Sažetak (engleski) | Synodality is of vital importance for the Church, so from its very beginning various synods have been convened, to jointly solve the problems and challenges that the first Christian community encountered. The participants in these synods acted with the authority of the Church; thus, they had legal cover in decision-making. With this ecclesiastical practice in mind, Pope Francis wishes to strengthen the spirit of synodality in today's Church. That is why he convened the Synod on Synodality to deepen its meaning at the level of the universal Church and make it fruitful for the life of the Church. The decisions of the Second Vatican Council required implementation on the level of particular churches worldwide. In that sense, the Catholic Church in Germany sought to carry out this task by convening synods of bishops. However, due to various social upheavals and pressures, they decided to organize a joint synod of all dioceses in Germany, that took place in Würzburg, from 1971 to 1975, in which even laymen participated. The Holy See approved this model, so the synod was qualified to make decisions. The joint synod addressed all current ecclesiastical, social, and political topics related to the mission of the Church. Some decisions were put into practice, while others were sent to the Holy See for consideration. Therefore, the synod was a unique event in the Catholic Church in Germany. Half a century later, prompted by the scandal and the proportion of sexual abuse in the Church, the Catholic Church in Germany opted for the synodal path, where, once again, clerics and laymen will discuss and make decisions for the future of the Church. Some topics that are scheduled for discussion match the individual topics of the first synod to which the Holy See never responded. The question arises whether the Synodal Path is the attempt to revive the synod of Würzburg. Therefore, this paper presents both synods to answer that question. |
