Maria Montessori je bila uvjerena da je pedagogija svojstvena liturgiji koja sadrži iste principe kao i njezina vlastita teorija svjetovnog obrazovanja, i odlučno je krenula putovima ka liturgijskoj obnovi. Baš kao što je škola morala biti dječji dom, i crkva je morala biti dom Božje djece. Prvi materijali za učenje s kojima će se dijete vjerojatno susresti u učionici Montessori su oni koji čine kurikulum praktičnog života. Čudesni napredak koji dijete postiže sastoji se u prelasku iz ničega u nešto, a da bi se postigao takav napredak, potreban je um koji se razlikuje od uma odraslih. Taj poseban oblik uma koji dijete posjeduje, Maria je nazvala upijajućim umom. Uspjeh nastavnog sata obično ovisi o sposobnosti učitelja. Da bi se odgovorilo na religiozne potrebe djeteta, potrebno je obratiti pozornost na pripremu odgovarajuće okoline, tj. mjesta gdje dijete može živjeti religiozni život i upoznati onu stvarnost koja taj život hrani. Kateheza dobrog Pastira je program vjerskog odgoja prema načelima Montessori pedagogije. Radi se o paraboli o dobrom pastiru koja je kao kateheza Dobroga Pastira u okviru Montessori pedagogije desetljećima diljem svijeta sustavno bila eksperimentirana, te se došlo do zaključka da je ta parabola model u kojem se otkriva poruka univerzalne Kristove ljubavi koja korespondira sa svim životnim dobima i u svim životnim situacijama.