U ovom sažetku i radu objasnit ćemo neke od osnovnih rukomentih kretnji kroz anatomski pristup, u nastojanju poboljšanja opće kondicijske pripremljenosti te najviše u cilju prevencije ozljeda. Rukomet prema strukturi kineziološke znanosti pripada skupini kompleksnih kinezioloških aktivnosti u kojima dominiraju cikličke i acikličke strukture kretanja a rezultat ovisi o suradnji među igračima kojima je svrha pogoditi cilj tj. postići pogodak. U rukometu su prisutna sva četiri tipična oblika tzv. biotičkih motoričkih znanja koja se sastoje od različitih oblika svladavanja prostora, prepreka ili otpora i manipulacije predmetom (Vuleta, 1997). Rukomet je ekipna i sportska igra koja pripada skupini najsloženijih sportskih aktivnosti a sastoji se od složenih polistrukturalnih gibanja koja se izvode bez lopte u fazi obrane te sa i bez lopte u fazi napada. Ova sportska igra odvija se kroz četiri osnovne faze igre: faza obrane, faze napada, faza protunapada i faza povratka u obranu (Vuleta, 1997). Osnovne karakteristike modernog rukometa su dinamička, brza i atraktivna igra. To iziskuje od igrača konstantne promjene pravca kretanja, sprintove, skokove te razne finte i dodavanja. Tijekom igre od igrača se zahtijeva visok stupanj tehnike, taktike, psihičke i intelektualne sposobnosti, odgovarajuće antropometrijske karakteristike i visoke razine kondicijskih sposobnosti. Od svih igrača u momčadi na terenu zahtijeva se maksimum realizacije svih znanja i sposobnosti kako bi što bolje utjecali na završni rezultat utakmice. Samim time anatomski i fiziološki zahtjevi rastu, te je potrebno adekvatno znanje u navedenim poljima u cilju bolje kondicijske pripremljenosti, prevencije ozljeda i u konačnici zdravlja sportaša.