Stresni odgovor ili adaptivni sindrom je prilagodbeni mehanizam na promijenjene uvjete okoliša u kojem u odgovoru na stresor dolazi do aktivacije simpatoadrenalnog sustava i glavne neuroendokrine osi prilagodbe na stres, osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda. Njen je krajnji produkt kortizol koji ima imunosupresivno i kataboličko djelovanje potičući glikogenolizu, proteolizu, glukoneogenezu iz aminokiselina i lipolizu te antagonizirajući djelovanje anaboličkih hormona inzulina, hormona rasta i spolnih steroida. Neuroendokrina imunomodulacija odvija se preko autonomne inervacije organa imunosnog sustava, kao i preko hormonskih receptora na imunosnim stanicama. Dok akutni stresni odgovor stimulira mobilizaciju leukocita, kemotaksiju i produkciju protutijela, kronični stres djeluje imunosupresivno. U kroničnom stresu dolazi do senzitizacije akutnog stresnog odgovora, ali i do disfunkcije osi HHN i njene smanjene reaktivnosti na superponirani akutni stres čime se promične proupalno djelovanje katekolamina. Povećavanje alostatskog opterećenja iscrpljuje organske sustave i dovodi do njihovog trošenja te ubrzanog razvoja bolesti. Smatra se da je upravo ovo mehanizam u podlozi razloga brojnih multifaktorijalnih bolesti koje danas čine velik dio morbiditeta i mortaliteta. Ponavljano korištenje primitivnih strategija nošenja sa stresom što produljuje lučenje kortizola, izostanak pozitivnih uzora u roditeljskih modela ili ponavljana izloženost preplavljujućem stresu tijekom djetinjstva mogu dovesti do učvršćivanja maladaptivnih načina nošenja sa stresom. Izgradnja zdravih strategija nošenja sa stresom i gradnja otpornosti na stres kroz društvene i psihoterapijske intervencije te promicanje salutogeneze moglo bi imati pozitivne učinke na opće zdravlje kako pojedinca tako i populacije.