Uvod: Forenzička antropologija je primijenjena grana biološke antropologije koja s pomoću bioantropoloških metoda rekonstruira događaje i identificira sudionike u sklopu sudskih i/ili policijskih istraga. Osnovni korak u identifikaciji je procjena spola, koja se na kostima može učiniti morfološki, osteometrijski i analizom DNK-a. Nedostatak morfološke procjene spola je u tome što ovisi o iskustvu osobe koja vrši procjenu. DNK analiza također ima svoja ograničenja poput kontaminacije uzoraka, invazivnosti u smislu daljnjeg oštećenja kolekcije uzimanjem uzoraka za analizu te visoke cijene postupka. Osteometrijske metode su populacijski specifične, te je za svaku populaciju potrebno izraditi standarde. U prošlosti su koštane zbirke bile jedini izvor forenzičko antropoloških mjerenja. Nedostatci koštanih zbirki su ograničeni broj dostupnih koštanih ostataka koji su očuvani u optimalnoj mjeri za daljnje proučavanje. Isto tako, mnogim ostatcima nije moguće procijeniti spol, najčešće zbog nedovoljne očuvanosti uslijed tafonomskih promjena. Vremenom su slikovne metode, korištene u radiologiji svakodnevno (poput MSCT-a) postale važan dio forenzičke antropologije. Razvojem softvera za MSCT, postalo je moguće dobiti trodimenzionalni model čime nastaje pojam virtualne antropologije. U ovoj disertaciji je upravo pomoću MSCT-a i virtualne antropologije po prvi puta ustanovljeno koje standardne kraniometrijske mjere su spolno dimorfične i u kojoj mjeri za suvremenu hrvatsku populaciju. Materijali i metode: Provedeno je retrospektivno istraživanje na ukupno 414 arhivskih CT snimki angiografije glave i vrata punoljetnih pacijenata (98 odraslih muškaraca i 97 odraslih žena iz KBC-a Zagreb i 109 odraslih muškaraca i 110 odraslih žena iz KBC-a Split). Isključni kriteriji su bili debljina slojeva veća od 1 mm te patološke i traumatske promjene lubanje koje bi mogle utjecati na mjerenje, odnosno postavljanje točaka. DICOM podatci dobiveni CT pregledima importirani su u Stratovan Checkpoint softver u kojemu su učitane rekonstrukcije u koštanom prozoru kako bi se na 2D (aksijalni, koronalni i sagitalni presjek) i 3D modelu lubanje pozicioniranjem anatomskih točki izmjerilo dvadeset i osam standardnih forenzičkih mjera. U svrhu bolje preciznosti i brzine rada prije svakog postupka mjerenja svih 414 lubanja na CT pregledima, učitani su predlošci s izmijenjenim redoslijedom točaka u usporedbi s literaturnim popisom točaka kako bi se optimiziralo postavljanje točaka u istoj ravnini odnosno pregledu. Anatomske točke prikupljene na svakom CT pregledu izvezene su kao .nts datoteke i učitane u R (verzija 3.6.2) i Rstudio (verzija 1.2.5033) koristeći se „geomorph“ paketom. Isti softver je korišten i za izračunavanje interorijentirskih duljina koje predstavljaju standardne kranijske mjere. Zbog međumjeriteljske i unutarmjeriteljske pogreške, mjerenja su ponovljena na 35 uzoraka. Učinjena je statistička obrada podataka te izvedene diskriminantne funkcijske jednadžbe za procjenu spola, za pojedinačne mjere koje su pokazale statistički značajni spolni dimorfizam te za njihove kombinacije. Rezultati: Analizom dobivenih podataka ustanovljene su regionalne razlike u određenim kraniometrijskim mjerama između žena iz Splita i Zagreba i između muškaraca iz Splita i Zagreba. Žene i muškarci iz Zagreba imaju kraću i širu lubanju u odnosu na žensku i mušku populaciju iz Splita. Određene kraniometrijske mjere su imale nešto višu unutarmjeriteljsku i međumjeriteljsku pogrešku te su isključene iz daljnje analize. Ukupno sedam kraniometrijskih mjera (širina između jabučica, biaurikularna širina, najmanja čeona visina, gornja širina lica, visina nosa, biorbitalna širina i bimaksilarna širina) zadovoljile su kriterije ponovljivosti i nisu pokazale regionalne razlike, a pokazale su statistički značajni spolni dimorfizam. Za sve navedene mjere izrađene su pojedinačne diskriminantne funkcije za procjenu spola čija ukupna točnost varira od 84,3 % za mjeru širina između jabučica do 66,7 % za mjeru najmanja čeona širina. Također su izrađene i diskriminantne funkcije za dvije kombinacije mjera čija je ukupna točnost 86,2 % i 85,5 %. Zaključak: Sedam kraniometrijskih mjera je pokazalo statistički značajan spolni dimorfizam u suvremenoj hrvatskoj populaciji te su primjenjive u forenzičkim slučajevima. Izrađene su diskriminantne funkcije procjene spola za svaku pojedinačnu mjeru te za dvije kombinacije mjera. Rezultati pokazuju da su standardne mjere kranija ograničeno primjenjive za procjenu spolnoga dimorfizma te potrebu da se u budućim istraživanjima analiziraju sve moguće mjere koje se mogu dobiti iz točaka kranija, a ne samo standardne kraniometrijske mjere.