Epilepsija je jedna od najučestalijih neuroloških bolesti današnjice. Također se smatra drugom najčešćom neurološkom bolesti u trudnoći. Povijesno se primjena antiepileptika tijekom trudnoće povezala s nizom neželjenih učinaka, što je dovelo do razmatranja potrebe nastavka terapije u trudnoći. Međutim, većini žena koje boluju od epilepsije preporuča se nastavak terapije tijekom trudnoće, kako bi se održala kontrola napadaja, a time i spriječio nastup neželjenih učinaka koji mogu ugroziti kako majku, tako i plod. Primjena antiepileptika u trudnoći dodatno je otežana fiziološkim promjenama do kojih dolazi tijekom trudnoće, a koje mogu utjecati na promjenu farmakokinetike lijekova. Stoga najveći izazov u terapiji epilepsije tijekom trudnoće predstavlja postizanje ravnoteže između koristi primjene antiepileptika i rizika javljanja nuspojava. Jedan od najtežih oblika nuspojava predstavljaju kongenitalne malformacije ploda. Dokazivanje teratogenog potencijala pojedinog antiepileptika iznimno je teško. Naime, podatci o povezanosti primjene određenog antiepileptika tijekom trudnoće i pojave kongenitalnih malformacija najčešće se dobivaju iz trudničkih registara. Većina starijih antiepileptika ima već poznat teratogeni potencijal, a utvrđivanje teratogenog potencijala prilikom primjene novijih antieplieptika predstavlja problem zbog male veličine uzorka, kao i problema činjenice da je terapija antiepilepsije u trudnoći većinom polifarmakološka. Nažalost, većina dosadašnjih studija teratogenih učinaka antiepileptika nije imala dovoljnu jačinu dokaza da bi dovela do značajnijih zaključaka o odnosu dobrobiti i riziku primjene ovih lijekova u trudnoći. No, bez obzira na neželjene učinke koji se mogu javiti prilikom primjene antiepileptika u trudnoći, većina žena koje boluju od epilepsije imat će urednu trudnoću, koja će rezultirati rođenjem zdravoga djeteta.