Autoimuni encefalitisi skupina su poremećaja koji se prezentiraju različitim kliničkim slikama – epileptičnim napadajima, psihijatrijskim poremećajima i poremećajima ponašanja, pokreta i autonomnog živčanog sustava. Ovisno o protutijelima nađenim u bolesnikovu nalazu cerebrospinalnog likvora, autoimune encefalitise možemo podijeliti u 3 grupe: encefalitisi uzrokovani protutijelima na površinske antigene membrane, encefalitisi uzrokovani protutijelima na antigene sinapse i encefalitisi uzrokovani protutijelima na intracelularne antigene. Za ispravnu dijagnozu encefalitisa potrebno je provesti detaljnu dijagnostičku obradu uključujući testiranje na protutijela, MR mozga, EEG i lumbalnu punkciju. Veliki postotak autoimunih encefalitisa paraneoplastične je etiologije i iz tog razloga neophodno je sve pacijente dijagnostički obraditi u svrhu traženja moguće neoplazme. Što ranije uvođenje imunoterapije (kortikosteroidi, intravenski imunoglobulini, plazmafereza, rituksimab i ciklofosfamid) i liječenje maligne tvorbe, ukoliko ona postoji, povećavaju vjerojatnost boljeg ishoda pacijenta. Uspješnost liječenja različita je i ovisi o tipu autoimunog encefalitisa od kojeg pacijent boluje. Relapsi bolesti se pojavljuju u određenom broju bolesnika i tada se u liječenje uvode rituksimab i ciklofosfamid.