Sažetak | Uobičajeno, angiogeni čimbenici rasta poboljšavaju cijeljenje. Međutim, mehanizam oštećenja gastrointestinalnog trakta je još uvijek nedovoljno poznat, osobito s obzirom na opću farmakološku/patofiziološku ulogu raznih angiogenih čimbenika rasta koji su
implementirani u koncept cijeljenja rana (engl. Wound healing concept). Stoga smo se usredotočili na stabilni želučani pentadekapeptid BPC 157, peptid koji se uvijek aplicira samostalno za razliku od standardnih peptidergičkih angiogenih čimbenika rasta (npr. EGF, FGF, VEGF) koji se apliciraju s raznovrsnim nosačima peptida/proteina, kako bi zaobišli razgradnju u želudcu. Nadalje, razmotrili smo kako se cijeljenje gastrointestinalnog trakta općenito može sagledati u smislu angiogenih čimbenika rasta i/ili kroz cijeljenje drugih tkiva, van gastrointestinalnog trakta, poput mišića. Korisni učinci dobiveni slobodnim peptidima ili peptidima u kominacijama s različitim nosačima (EGF, FGF, VEGF i BPC 157), te prezentacija istih uz ozljede, kao i zajednička terapeutska svojstva, omogućuju njihovu primjenu u cijeljenju gastrointestinalnog ulkusa i mišića. Do danas je jedino BPC 157 pokazao dosljedno djelotvoran učinak u svim modelima akutne/kronične ozljede jednjaka, želuca, duodenuma i donjeg gastrointestinalnog trakta, neovisno o načinu primjene (intraperitonealno, peroralno ili lokalno). Brojni eksperimenti sa bFGF-, EGF-, VEGF pokazuju poboljšanje cijeljenja gastrointestinalnog trakta, no to jednoznačno poboljšanje izostaje kad govorimo o cijeljenju mišića, unatoč tome što se koriste razne procedure kako bi njihov korisni učinak došao do izražaja. Uz prisutan malen broj in vitro studija, udio in vivo studija je još manji, a one su obično ograničene na lokalni način primjene s raznovrsnim dokazima cijeljenja, raznovrsnim peptidnim/proteinskim nosačima i raznovrsnim sustavima dostave čimbenika rasta. Suprotno njima, BPC 157, davan na isti način i u istim dozama kao i kod lezija gastrointestinalnog trakta, poboljšava cijeljenje mišića, precizno implementirajući svoj vlastiti angiogeni učinak u proces cijeljenja. Dakle, tvrdimo da BPC 157 u praksi reprezentira farmakološku i patofiziološku ulogu različitih standardnih peptidergičkih čimbenika rasta. |
Sažetak (engleski) | Commonly, the angiogenic growth factors signify healing. However, gastrointestinal ulceration is still poorly understood particularly with respect to a general pharmacological/pathophysiological role of various angiogenic growth factors implemented in growth factors wound healing concept. Thereby, we focused on the stable gastric pentadecapeptide BPC 157, a peptide given always alone vs. standard peptidergic angiogenic growth factors (EGF, FGF, VEGF), and numerous carriers. Further, we reviewed how the gastrointestinal tract healing could be generally perceived in terms of angiogenic growth factors, and/or through the healing of extra-gastrointestinal tissues healing, such tendon, like muscle. Respected were the beneficial effects obtained with free peptides or peptides with different carriers, EGF, FGF, VEGF, and BPC 157, their presentation along with injuries, and a healing commonality, providing their implementation in both gastrointestinal ulcer healing and tendon, ligament, muscle and bone healing. Only BPC 157 was consistently effective in all of the models of acute/chronic injury of esophagus, stomach, duodenum and lower gastrointestinal tract, intraperitoneally, per-orally or locally. Unlike bFGF-, EGF-, VEGFgastrointestinal tract studies demonstrating improved healing, most of studies in tendon,
muscle and bone injuries evidence their (increased) presentation along with the various procedures used to produce beneficial effects, then fewer studies in vitro, while in vivo healing evidence takes the smallest studies number, commonly limited to local application, diverse healing evidence with diverse carriers and delivery systems. Contrary, BPC 157 - using same regimens like in gastrointestinal healing studies - improves muscle healing, accurately implementing its own angiogenic effect in the healing. Thus, we claim that just BPC 157 represents in practice a pharmacological and pathophysiological role of various peptidergic growth factors. |