Primarni vezikoureteralni refluks je stanje povratnog toka mokraće iz mokraćnog mjehura. Nastaje posljedično kongenitalnom anatomskom defektu ureterovezikalnog spoja koji nedovoljno dobro tvori antirefluksni mehanizam. Dijeli se u 5 stupnjeva ovisno o mjestu dopiranja povratnog toka i dilataciji kanalnog sustava. Prevalencija VUR-a u djece sa infekcijom mokraćnog sustava je oko 30%. VUR se može prezentirati kao cijeli spektar kliničkih slika. Od asimptomatske bakteriurije pa sve do teškog pijelonefritisa. Najteža dugoročna komplikacija je pojava refluksne nefropatije. U većine pacijenata, a posebno u onih sa nižima stupnjevima VUR-a, dolazi do spontane regresije. Što je teži refluks, to je šansa za spontanom regresijom manja. Potencijalni kandidati za probir su braća i sestre oboljelih, te oni s prenatalnom hidronefrozom. Zlatni standard dijagnostike je mikcijska cistouretrografija, no razvojem medicine, ultrazvučna cistografija postaje sve bolja metoda i mogla bi u budućnosti biti izbor broj jedan. Još se koriste, kao dopunske metode, cistoskopija, ultrazvuk te scintigrafija. Uzevši u obzir brojnost modaliteta liječenja, vrlo je izazovno pronaći optimalno rješenje. Puno je čimbenika o kojima treba promišljati kako bi se donio ispravan potez. Liječenje najčešće započinje kontinuiranom antibiotskom profilaksom. Za neke skupine pacijenata ona na početku nije potrebna. Na raspolaganju su i endoskopske, te kirurške metode. Iako kirurško zbrinjavanje trenutno daje najbolje rezultate po pitanju konačnog zbrinjavanja, razvojem medicine i tehnologije endoskopsko liječenje postaje sve kvalitetnija opcija. Nekoliko je kirurških metoda čiji odabir ovisi o sklonosti samog operatera i o specifičnostima pojedinog pacijenta. Cilj liječenja je smanjenje učestalosti infekcija urinarnog trakta čime se smanjuje učestalost dugoročnih komplikacija. Nakon završetka liječenja potrebno je provoditi kontrole s primarnim fokusom na bubrežnu funkciju.