Prema Američkom psihijatrijskom udruženju, poremećaji raspoloženja – uključujući depresiju, klinički su entiteti u kojima bolest negativno utječe na to kako se osoba osjeća, misli i djeluje. Simptomi depresije mogu varirati od blagih do teških te mogu smanjiti socijalnu i radnu sposobnost funkcioniranja osobe. Da bi potvrdili dijagnozu, simptomi moraju trajati najmanje dva tjedna i moraju predstavljati promjenu na prethodnoj razini funkcioniranja. Nekoliko čimbenika može igrati ulogu u depresiji, poput biokemije, genetike, osobnosti ili pak okolišnih čimbenika. Srećom, depresija je svrstana među izlječive mentalne poremećaje te se procjenjuje da između 80% i 90% ljudi s depresijom na kraju dobro reagira na liječenje. Primjećuje se da gotovo svi pacijenti dobivaju određeno olakšanje od svojih prijašnjih simptoma. Cilj ovoga rada je pružiti sistemski pregled najčešće korištenih dijagnostičkih alata u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao i ukazati na važnost ranog farmakološkog i kognitivno-bihevioralnog psihoterapijskog pristupa u praksi obiteljske medicine. Prije postavljanja dijagnoze i liječenja, liječnik obiteljske medicine trebao bi provesti temeljitu dijagnostičku procjenu, uključujući uzimanje anamneze i fizikalni pregled. Procjena bi trebala identificirati specifične simptome i istražiti prethodnu obiteljsku anamnezu i povijest bolesti, kao i okolišne i kulturološke čimbenike. Treba napraviti i laboratorijsko testiranje kako bi se osiguralo da depresija nije posljedica drugih zdravstvenih stanja. Što se tiče mogućnosti liječenja, liječnik obiteljske medicine u suradnji s pacijentom može ponuditi nekoliko vrsta antidepresiva, kao i psihoterapiju. Praćenje poboljšanja pacijenta presudno je prije nego se odlučite za psihijatrijsku pomoć u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti.