Suicid ili samoubojstvo može se definirati kao svjesno i namjerno oduzimanje vlastitog života. Prema pokazateljima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2006. godine, oko milijun ljudi godišnje počini suicid. Muškarci imaju tri do pet puta veću vjerojatnost da počine samoubojstvo nego žene, ali žene imaju veću vjerojatnost da pokušaju samoubojstvo. Samoubojstvo je kompleksna radnja koja predstavlja krajnji rezultat kombinacije čimbenika svakog pojedinca. Ti čimbenici uključuju neurobiološke faktore, obiteljsku anamnezu, sadašnje društvene okolnosti, te dostupnost sredstava za počinjenje samoubojstva. Neki ljudi imaju veći rizik od samoozljeđivanja od drugih. Čimbenici rizika za samoubojstvo uključuju muški spol, dob iznad 65 godina, obiteljsku anamnezu suicida, prisutnost psihijatrijskih bolesti, povijest ranijih pokušaja samoubojstva, povijest zlostavljanja u djetinjstvu, konzumiranje alkohola ili opojnih droga, stresne događaje poput razvoda, gubitka posla, smrt supružnika. Više od 90% od ukupnog broja suicida događa se u osoba koje su bolovale od nekog psihijatrijskog poremećaja. Psihijatrijski poremećaji koji nose najviši rizik za počinjenje suicida su bipolarni afektivni poremećaj, alkoholizam i depresija, shizofrenija, poremećaji ličnosti, te ovisnosti. Samoubojstva su velik javnozdravstveni problem u cijelom svijetu te je prevencija smanjenja učestalosti suicida jedan od prioriteta poboljšanja zdravstvenog sustava u velikom broju zemalja. Glavni je cilj smanjenje rizika u pojedinaca i skupina pod visokim rizikom, pri čemu se ponajprije misli na duševne bolesnike i osobe sklone samoozljeđivanju. Druga važna preventivna mjera je edukacija kliničara, medijskih osoba i opće javnosti. Specifični načini liječenja suicidalnog ponašanja su farmakoterapija i psihoterapija. Od lijekova se koriste antipsihotici, antidepresivi i stabilizatori raspoloženja. Od psihoterapijskih pristupa najbolju učinkovitost pokazuju kognitivno-bihevioralna terapija i psihoanalitička terapija.