Izvantjelesna membranska oksigenacija (engl. Extra Corporeal Membrane Oxygenation) je tip izvantjelesne cirkulacije koji se koristi u liječenju niskog srčanog rada i narušenog difuzijskog kapaciteta pluća.Primjenjuje se za cirkulacijsku i/ili respiracijsku potporu jednom kada su ostali oblici liječenja iscrpljeni. Vid je liječenja hemodinamski nestabilnih bolesnika sa i bez komponente respiratornog zatajenja.Očekivano trajanje liječenja je od nekoliko dana do nekoliko tjedana ,ovisno o indikaciji. Kod kardioloških bolesnika, glavne indikacije za ECMO liječenje uključuju kardiogeni šok, refraktornu ventrikularnu tahikardiju, planiranje i organizacija visokorizičnih invazivnih procedura ili komplikacija istih dok je kod kardiokirurških bolesnika najčešća indikacija poslijekardiotomijski kardiogeni šok. Osnovna ideja u procesu liječenja ECMO terapijom je ideja tzv. “terapije premoštenja” npr. premoštenje do oporavka funkcije srca, premoštenje do konačnog modaliteta liječenja (trajna mehanička cirkulacijska potpora) ili premoštenje do donošenja daljnjih odluka o liječenju bolesnika. U razumijevanju indikacija za ECMO potporu, važno je razumijeti kontraindikacije za liječenje, a koje uglavnom uključuju bolesnika kod kojih je izliječenje neizvedivo i kod kojih ne postoji mogućnost daljnjeg liječenja po uspostavi ECMO potpore ili npr. ireverzibilni centralni neurološki deficit. ECMO kao vid liječenja predmet je konstantne evolucije i u tom procesu je razumijevanje indikacija i kontraindikacija ključno. Također, neophodno je razumijeti kako logiku, tako i logistiku potrebnu za: 1) uspostavljanje ECMO potpore , 2) provođenje ECMO potpore na dnevnoj bazi , 3) proces odvajanja od ECMO potpore te 4) njegu bolesnika i savladavanje 9 izazova koji se javljaju u svakodnevnoj rutini kod liječenja bolesnika na ECMO potpori.