Čini se da promjena stromalnog mikrookoliša igra ključnu ulogu u rastu i širenju tumora, a peritumoralne pukotine koje se nalaze u nekim duktalnim invazivnim karcinomima dojke mogle bi predstavljati morfološki odraz tog promijenjenog odnosa tumora i strome. Peritumoralne pukotine, uočene u duktalnom invazivnom karcinomu dojke, tradicionalno su shvaćene kao artefakti nastali prilikom fiksacije i laboratorijske obrade tkiva, a novija istraživanja karcinoma dojke povezuju ih s invazijom tumora u prelimfatičke prostore. Hipoteza ovog istraživanja je da peritumoralne pukotine u invazivnom karcinomu dojke nastaju kao posljedica promjena u stromi tumora i da ne predstavljaju artefakte koji nastaju kao posljedica fiksacije, odnosno da nisu znak invazije tumora u prelimfatičke prostore. Stoga su postavljeni ciljevi da se u duktalnom invazivnom karcinomu dojke: - odredi prisutnost i zastupljenost fibroblasta i miofibroblasta u stromi, - odredi prisutnost limfokapilarnih prostora te kvantificira gustoća limfnih žila, - usporedi povezanost pojave miofibroblasta s pojavom peritumoralnih pukotina, - usporedi povezanost gustoće limfnih prostora s pojavom peritumoralnih pukotina i - utvrdi limfokapilarna invazija u invazivnom duktalnom karcinomu dojke te odredi da li postoji povezanost između limfokapilarne invazije i pojave peritumoralnih pukotina. U istraživanju je analizirano 100 slučajeva invazivnog duktalnog karcinoma dojke (NOS) u žena, prosječne starosti 63,03 godine, od čega je 41% bilo bez, a 59% s metastazama u limfne čvorove aksile. Materijal je obrađen standardnom histološkom metodom, a dodatno je u tkivu imunohistokemijski analizirana izraženost CD34, vimentina, SMA i D2-40. Statističkom analizom rezultata ustanovljeno je da stroma invazivnog duktalnog karcinoma dojke ne sadrži CD34+ fibroblaste, već različitu količinu SMA+ stromalnih stanica, odnosno miofibroblasta. Limfne žile su unutar tumora nađene u 56% karcinoma dojke, a peritumoralno u 100% slučajeva, pri čemu je peritumoralno nađeno statistički značajno više limfnih žila nego intratumoralno. Peritumoralne pukotine su nađene u 92% analiziranih slučajeva karcinoma dojke, a u normalnom okolnom tkivu dojke i oko žarišta duktalnog in situ karcinoma, nisu uočene niti u jednom slučaju. Proširenost peritumoralnih pukotina kretala se od 5% do 100%, a usporedbom apsolutnog postotka peritumoralnih pukotina s kliničkim, histološkim i imunohistokemijskim parametrima nađena je njihova značajna povezanost s količinom SMA+ miofibroblasta u stromi, veličinom tumora i pT stadijem bolesti te s prisutnošću metastaza u aksilarnim limfnim čvorovima i udjelom pozitivnih limfnih čvorova. ROC analizom je, uz osjetljivost od 73% i specifičnost od 63%, utvrđena granična vrijednost izraženosti peritumoralnih pukotina od 30%, a bolesnice s karcinomima dojke koji pokazuju opsežne peritumoralne pukotina statistički su značajno češće imale veću količinu SMA+ miofibroblasta u stromi, češće metastaze u aksilarne limfne čvorove i veći udio pozitivnih limfnih čvorova. Gustoća malih limfnih žila unutar tumora i peritumoralno nije pokazala statistički značajnu povezanost s apsolutnim postotkom peritumoralnih pukotina, kao niti s izraženošću peritumoralnih pukotina s obzirom na graničnu vrijednost od 30%. Peritumoralna LVI je nađena dva puta češće, a intratumoralna LVI skoro 5 puta češće u pacijentica s metastazama u limfne čvorove nego u pacijentica bez metastaza, što je statistički značajno različito. Ni peritumoralna, niti intratumoralna LVI nisu pokazale statistički značajnu povezanost s apsolutnim postotkom peritumoralnih pukotina, kao niti s izraženošću peritumoralnih pukotina s obzirom na graničnu vrijednost od 30%. Dobiveni rezultati potvrđuju da se u stromi duktalnog invazivnog karcinoma dojke zbivaju promjene po čemu se ona razlikuje od strome normalnog tkiva dojke. Peritumoralne pukotine nađene su samo unutar invazivnog dijela karcinoma, što ukazuje da nisu artefakti nastali kao posljedica postupka fiksacije tkiva te da ih se može smatrati pomoćnim dijagnostičkim svojstvom u razlikovanju duktalnih invazivnih karcinoma i benignih promjena. Obzirom da nije dokazana povezanost između izraženosti peritumoralnih pukotina i gustoće malih limfnih žila te limfovaskularne invazije, one vjerojatno ne predstavljaju znak invazije tumora u prelimfatičke prostore. Jača izraženost peritumoralnih pukotina povezana je s veličinom tumora i prisutnosti metastaza u aksilarnim limfnim čvorovima što upućuje da takvi tumori imaju agresivniji fenotip, stoga bi nalaz opsežnih peritumoralnih pukotina mogao izdvojiti pacijentice koje bi klinički mogle imati agresivniji tijek, naročito one bez aksilarnih metastaza. Stroma karcinoma uz to sadrži SMA+ miofibroblaste čija je količina značajno povezana s izraženošću peritumoralnih pukotina što navodi na zaključak da bi upravo oni mogli pridonijeti nastanku tog morfološkog svojstva. Miofibroblasti koji luče različite čimbenike rasta i citokine, vjerojatno potpomažu rast i širenje tumora pa bi se farmakološki pristup koji bi ciljano zaustavljao njihovo stvaranje i djelovanje, mogao u budućnosti pokazati kao korisna antitumorska terapijska strategija.