Rak prostate se prema svojoj incidenciji nalazi na drugom mjestu nekožnih malignih tumora muškaraca. Dijagnostička transrektalnim ultrazvukom vođena biopsija prostate predstavlja temeljnu pretragu pri postavljanju dijagnoze. Pretraga se indicira na osnovi vrijednosti PSA u serumu i nalaza digitorektalnog pregleda. Ne postoji suglasje o optimalnom broju uzoraka koje treba uzeti pri biopsiji prostate niti o točnoj lokaciji s koje uzorci trebaju biti uzeti. Hipoteza ovog istraživanja jest da svojstva bolesnika, poput dobi, volumena prostate, a posebno razine PSA, mogu utjecati na relativnu efikasnost (razliku u stopi detekcije karcinoma) dviju standardnih 12-cilindričnih biopsijskih shema u ultrazvukom vođenoj biopsiji prostate. Shodno tome, odabir sheme ovisno o svojstvima bolesnika mogao bi poboljšati postotak novodijagnosticiranih karcinoma prostate. Istraživanje se odvijalo na Odjelu za urološke bolesti Opće bolnice Varaždin, a po strukturi je bilo nerandomizirano kohortno istraživanje koje uključuje retrospektivni i prospektivni dio.Retrospektivni dio studije odnosi se na razdoblje od lipnja 2005.godine do ožujka 2013.godine, odnosno do trenutka odobrenja istraživanja, kada započinje prospektivni dio studije. U razdoblju od lipnja 2005. godine do srpnja 2007. biopsije prostate rađene su prema standardnoj shemi uzorkovanja s 12 cilindara tkiva usmjerenih isključivo u krajnje lateralne regije prostate - shema 1. U razdoblju od srpnja 2007.godine nadalje na Odjelu se kao standardna koristi shema koja uključuje 6 cilindara iz krajnje lateralnih područja prostate i 6 cilindara iz parasagitalnog područja (ukupno 12) – shema 2. Prospektivnidio studije provodio se od ožujka 2013. godine do rujna 2015. godine. Uprospektivnomdijeluupotrebljavanajeshemakoja objedinjujedvijeizretrospektivnogdijelastudijeisastojiseod: šesttočakakojesukarakterističnesamozashemu 1, šesttočakakojesukarakterističnesamozashemu 2 te šesttočakakojesuzajedničkedvjemashemama. Natajjenačinbilomogućenatemeljuuzorakakodjednogispitanika, usporeditidvijesheme. Studija je obuhvatila ukupno 1571 ispitanika podvrgnutog ultrazvukom vođenoj biopsiji prostate. Od toga, 272 ispitanika podvrgnuta su biopsiji primjenom samo sheme 1, 1032 primjenom sheme 2, a u 267 ispitanika (prospektivni dio studije) primijenjena je 18- cilindrična shema. Ukupna stopa detekcije karcinoma u S1 i S2 skupini bila je 51.9% i 48% kod prvih te 46.2% i 36.2% kod ponovljenih biopsija. U obje sheme, stopa detekcije 77 karcinoma prostate bila je značajno (za 26.7% i 31.8%) viša uz pozitivan digitorektalni nalaz.Vjerojatnost detekcije karcinoma viša je i uz višu životnu dob bolesnika, više vrijednosti PSA u serumu i manji volumen prostate. Analizom čimbenika nezavisno združenih sa stopom detekcije karcinoma u svakoj od dviju 12-cilindričnih biopsijskihshema nađeno je da je starija dob nezavisno združena s većim rizikom detekcije karcinoma (relativno za 6% do 8% za svakih 5 godina) u prvim biopsijama u obje sheme (p=0.005 za S1 i p<0.001 za S2). Pozitivan digitorektalni nalaz za obje je sheme, sveukupno, nezavisno združen sa znatno većom vjerojatnošću detekcije karcinoma (p<0.05), dok je veći volumen prostate za obje sheme, sveukupno te za prve i ponovljene biopsije nezavisno, združen s manjom vjerojatnošću detekcije karcinoma – dvostruki porast volumena konzistentno je združen s oko 30% (relativno) manjim rizikom detekcije karcinoma (p<0.001). Također, više razine PSA za obje su sheme, sveukupno te za prve i ponovljene biopsije nezavisno združene s većom vjerojatnošću detekcije karcinoma – dvostruki porast PSA konzistentno je združen s otprilike 20% do 40% relativno većom vjerojatnošću detekcije (RR u rasponu od 1.20 do 1.39, p<0.001).Najviše stope detekcije karcinoma postignute su upotrebom 18 – cilindrične sheme (S3) na svim razinama svojstava bolesnika. Glavno opažanje istraživanja je da razlike stopa detekcije karcinoma između dvije sheme (relativna efikasnost), prikazane kao omjeri izgleda, nisu identične na svim razinama PSA: i za prve i za ponovljene biopsije uočen je linearni trend promjene vrijednost omjera izgleda. U prvih biopsija, omjer izgleda S1/S2 tendirao je biti <1.0 pri niskim koncentracijama PSA i onda je linearno rastao s porastom PSA. To upućuje da je pri niskim razinama PSA (npr. <5.0 ng/ml) stopa detekcije veća s biopsijskom shemom 2, da je pri vrijednostima oko 10 ng/ml stopa detekcije ista za dvije sheme, a pri visokim vrijednostima PSA, veća je uz shemu 1 (p>0.001). Slično je uočeno i kod ponovljenih biopsija, samo u suprotnom smjeru i uz manje čvrst trend (p=0.033). Temeljem naših rezultata možemo zaključiti da bi se detekcija karcinoma prostate mogla unaprijediti odabirom jednog od predloženih protokola biopsije, a u zavisnosti o razini PSA u serumu bolesnika i rednom broju biopsije (prva ili ponovljena).