Akutna mijeloična leukemija je maligna bolest karakterizirana klonskom proliferacijom nezrelih aberantnih mijeloidnih stanica (blasta) uz infiltraciju koštane srži koja najčešće prelazi u krv, a ponekad se može proširiti i na druge dijelove tijela, uključujući limfne čvorove, jetru, slezenu, središnji živčani sustava, testise, kožu i sluznice. Svake godine u svijetu oboli 5,4/100 000 ljudi. Klinički se prezentira simptomima pancitopenije s preživljenjem od nekoliko mjeseci nakon postavljanja dijagnoze ukoliko se ne liječi. Jedina terapijska opcija koja omogućuje izliječene je primjena visokih doza citotoksičnih lijekova i susljedna transplantacija krvotvornih matičnih stanica (TKMS) koja zahvaljujući učinku presatka protiv primatelja uništi preostale blaste. Navedena terapija ne može biti primijenjena u svi oboljelih od AML-a najčešće zbog općeg lošeg stanja bolesnika. Leukemijski blasti posjeduju razne mogućnosti prilagodbe pomoću kojih izbjegavaju uništenje od strane imunosnog sustava bolesnika, ali i od donorskih stanica infundiranih bolesniku tijekom TKMS što može dovesti do relapsa bolesti u većine bolesnika. Složena klonska pozadina, mogućnost genske i epigenetske modifikacija te činjenica da je većina antigena izražena na blastima izražena i na zdravim stanicama dovodi do otežanog odabira idealnog ciljnog antigena s kojim bi se moglo djelovati na konačno uništenje malignih stanica. Trenutno se razvijaju brojni terapijski pristupi čiji je temelj imunosna kontrola proliferacije leukemijskih blasta poput primjene monoklonskih protutijela, blokade kontrolnih točaka, stanična terapija stanicama CAR-T i NK te cijepljenje.