Šećerna bolest obilježena je povišenim razinama glukoze u krvi te razvitkom mikrovaskularnih i makrovaskularnih komplikacija koje su uzrok povećanom morbiditetu i mortalitetu. Cilj je ovog istraživanja bio istražiti da li u visoko rizičnih bolesnika sa tipom 2 šećerne bolesti i dobro kontroliranim arterijskim tlakom i lipidima u serumu postoje rizični čimbenici koji mogu biti uzrokom mikrovaskularnih promjena i posljedičnog oštećenja ciljnih organa, posebno nefropatije i retinopatije. U ovo “case-control” retrospektivno ispitivanje uključili smo sveukupno 326 ispitanika (111 sa nefropatilom i/ili retinopatijom i 215 bolesnika bez tih komplikacija – kontrolna skupina). 10,1% ispitanika imalo je nefropatiju, a 26.9% imalo je retinopatiju. Samo 71% ispitanika (bez značajne razlike među skupinama) bilo je liječeno antidijabeticima. Stoga ne čudi da im je regulacija glukoze u krvi bila nedostatna (hemoglobin A1c bio je 7.96% u bolesnika sa nefro/retinopatijom, a 7.58% u onih kontrolne skupine). Bolesnici s mikrovaskularnim komplikacijama u usporedbi s onima iz kontrolne skupine rjeđe su koristili statine (21.6% vs. 36.3%) i fibrate (1.8% vs. 17.2%). Bolesnici sa mikrovaskularnim promjenama bolovali su od dijabetesa značajno dulje nego oni iz kontrolne skupine (p < 0.05) ali nije bilo razlike u koncentracijama lipida između te dvije skupine. Rezultati našeg istraživanja ukazuju da su u bolesnika sa tipom 2 šećerne bolesti za razvitak mikrovaskularnih komplikacija važniji trajanje bolesti i odgovarajuća kontrola glikemije nego li koncentracije lipoproteina u serumu. Primjena lijekova za snižavanje lipida u krvi može imati učinak na mikrovaskularne komplikacije u bolesnika sa šećernom bolešću tipa 2 neovisno o koncentracijama lipida u serumu.