| Sažetak | Transplantacija bubrega je najbolja metoda liječenja završnog stadija zatajenja funkcije bubrega. Neželjeni je ishod transplantacijskog liječenja odgođena funkcija transplantata (DGF) zbog čega je potrebno nastaviti dijalizno liječenje dulje od 7 dana nakon transplantacijskog postupka. Kardiovaskularna patologija primatelja bubrega jedan je od brojnih čimbenika koji utječu na transplantacijski ishod. Uspjeh transplantacijskog liječenja ovisi o prisutnosti i opsežnosti vaskularnih kalcifikata koji otežavaju formiranje vaskularnih anastomoza. Ozljeda i posljedična disfunkcija endotelnih stanica s razvojem vaskularnih kalcifikata u miljeu kronične upale u uremiji česta je u primatelja bubrega i pridonosi ishemijskom i imunološkom oštećenju transplantata. Patološki proces nastanka vaskularnih kalcifikacija u intimi i mediji arterijske stijenke nalik je fiziološkom procesu izgradnje kosti, a u oba procesa sudjeluju BMP-2 i BMP-7. Izraženost i aktivnost BMP-2 u endotelu i VSMC arterija je osteinduktivna ; BMP-2 promotor je nastanka vaskularnih kalcifikacija, a BMP-7 inhibira nastanak vaskularnih kalcifikacija. Unatoč oprečnim aktivnostima u aterosklerotskoj kalcificirajućoj vaskularnoj patologiji oba BMP-a preveniraju ishemijsko-reperfuzijsku ozljedu koja je neizbježna u transplantacijskom liječenju, a o čijem intenzitetu i trajanju ovisi rana funkcija transplantata. Našim istraživanjem pokušali smo odgovoriti na pitanje da li je izraženost BMP-2 i BMP-7 u endotelnim i VSMC epigastrične arterije ogranka ilijačne arterije na koju se anastomozira renalna arterija transplantiranog bubrega povezana sa ranim transplantacijskim ishodom. Veća endotelna izraženost BMP-2 najjači je prediktor promptne funkcije transplantata (IGF) a ne DGF što je suprotno postavljenoj hipotezi. Ispitanici koji nisu imali endotelnu izraženost BMP-2 gotovo u pravilu su imali DGF, dok su ispitanici sa većom endotelnom izraženošću BMP-2 imali manje izglede za DGF i to je ostalo statistički značajno i nakon prilagodbe za dob, spol, BMI, pušenje i anamnezu arterijske hipertenzije, šećerne bolesti, kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih bolesti (za ispitanike i darivatelje), duljinu liječenja dijalizom, vrijeme hladne ishemije, MM. Za razliku od BMP-2, endotelna izraženost BMP-7 nije se razlikovala u ispitanika sa IGF i onih sa DGF. Endotelna izraženost BMP-2 manja je u primatelja bubrega no u kontrolnoj skupini uredne bubrežne funkcije, manja je u dulje liječenih dijalizom, a ne razlikuje se u ispitanika s i bez vaskularnih makrokalcifikata. Oprečno od BMP-2, endotelnu izraženost BMP-7 pratila je i izraženost u VSMC; veće su u dulje liječenih dijalizom i u ispitanika sa vaskularnim makrokalcifikatima. DGF povećava rizik za akutno odbacivanje transplantata, razvoj fibroze, lošiju kratkoročnu i dugoročnu funkciju transplantata. Rezultati našeg istraživanja upućuju da bi endotelna (ne)izraženost BMP-2 mogla biti prediktivni biomarker DGF. Iako su mnogobrojna in vitro istraživanja na kulturama stanica tijekom proteklih 20-tak godina rasvijetlila sintezu BMP-2 i BMP-7, afinitete i kinetiku vezanja za stanične receptore, unutarstaničnu signalizaciju i upute stanici „što treba napraviti“, ove spoznaje nije jednostavno implementirati u humanu patologiju. Brojnost, složenost i isprepletenost patofizioloških dešavanja na staničnoj, tkivnoj i organskoj razini u KBB bolesnika koji nadomještaju bubrežnu funkciju dijalizom zasigurno utječu na sintezu, signalizaciju i aktivnost BMP-ova i moguće se razlikuju se od onih u kulturama stanica i životinjskim modelima KBB-a, što pokazuju i naši rezultati. Potvrdu ovog razmišljanja dati će buduća istraživanja. |
| Sažetak (engleski) | Kidney transplantation is the best treatment for end-stage renal failure. An unwanted outcome of transplant treatment is delayed graft function (DGF), which is why it is necessary to continue dialysis treatment for longer than 7 days after the transplant procedure. Cardiovascular pathology of the kidney recipients is one of the many factors that influence the transplant outcome. The success of transplant treatment depends on the presence and extent of vascular calcifications, which hinder the formation of vascular anastomoses. Injury and consequent dysfunction of endothelial cells with the development of vascular calcifications in the milieu of chronic inflammation in uremia is common in kidney recipients and contributes to ischemic and immune damage of the transplant. The pathological process of the formation of vascular calcifications in the intima and media of the arterial wall is similar to the physiological process of bone building, and BMP-2 and BMP-7 participate in both processes. The expression and activity of BMP-2 in the endothelium and VSMC of arteries is osteoinductive; BMP-2 is a promoter of the formation of vascular calcifications. BMP-7 inhibits the formation of vascular calcifications. Despite their opposing activities in atherosclerotic calcifying vascular pathology, both BMPs prevent ischemia-reperfusion injury, which is inevitable in transplant treatment, and on whose intensity and duration the early function of the graft depends. With our research, we tried to answer the question whether the expression of BMP-2 and BMP-7 in the endothelial and VSMC of the epigastric artery branch of the iliac artery, to which the renal artery of the transplanted kidney is anastomosed, is related to the early transplant outcome. Higher endothelial expression of BMP-2 is the strongest predictor of immediate graft function (IGF) and not DGF, which is contrary to the hypothesis. Subjects who did not have endothelial expression of BMP-2 almost always had DGF, while subjects with higher endothelial expression of BMP-2 were less likely to have DGF and this remained statistically significant even after adjustment for age, sex, BMI, smoking and medical history arterial hypertension, diabetes, cardiovascular and cerebrovascular diseases (for subjects and donors), time of dialysis treatment, cold-ischemia time, MM. Unlike BMP-2, the endothelial expression of BMP-7 did not differ between subjects with IGF and those with DGF. Endothelial expression of BMP-2 is lower in kidney recipients than in the control group with normal kidney function, it is lower in those treated with dialysis for a long time, and it does not differ in subjects with and without vascular macrocalcifications. Contrary to BMP-2, the endothelial expression of BMP-7 was followed by the expression in VSMC; they are higher in long-term dialysis patients and in subjects with vascular macrocalcifications. DGF increases the risk for acute graft rejection, development of fibrosis, worse short-term and long-term graft function. Unexpected results of our study suggest that endothelial (non)expression of BMP-2 could be a predictive biomarker of DGF. Although numerous in vitro studies on cell cultures over the past 20 years have shed light on the synthesis of BMP-2 and BMP-7, the affinities and kinetics of binding to cell receptors, intracellular signaling and instructions to the cell "what to do", these findings are not easy to implement in human pathology. The number, complexity and intertwining of pathophysiological events at the cellular, tissue and organ level in CKD patients who replace renal function with dialysis certainly affect the vascular synthesis, signaling and activity of BMPs and possibly differ from those in cell cultures and animal models of CKD, which our results also show. Future research will confirm this thinking. |
