Naslov Comparison of the clinical parameters of paricalcitol and finerenone in slowing down the progression of chronic kidney disease
Naslov (hrvatski) Usporedba kliničkih parametara parikalcitola i finerenona u usporavanju progresije kronične bubrežne bolesti
Autor Delia Mellis
Mentor Johannes Brachmann (mentor)
Član povjerenstva Walter Ludwig Strohmaier (predsjednik povjerenstva)
Član povjerenstva Ivana Pavlinac Dodig (član povjerenstva)
Član povjerenstva Marino Vilović (član povjerenstva)
Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj Sveučilište u Splitu Medicinski fakultet Split
Datum i država obrane 2024-09-04, Hrvatska
Znanstveno / umjetničko područje, polje i grana BIOMEDICINA I ZDRAVSTVO Kliničke medicinske znanosti Interna medicina
Sažetak Objective: The aim of the study was to investigate and evaluate the available data regarding the progression of CKD and extent of proteinuria in view of the association between CKD and cardiovascular outcomes and, furthermore, between the extent of proteinuria and its association with progression of CKD.
Material and Methods: PubMed was searched using the search key words (finerenone) or (paricalcitol) AND (albuminuria). All patients with CKD, DMT2 and treatment with ACEi or ARBs were eligible. The paricalcitol study by Manson et al. was included for the comparison of cardiovascular outcomes, even though investigating a cohort without a history of cancer and major cardiovascular events without a focus on CKD, attempting to demonstrate a prophylactic effect. For methodological quality assessment, Downs and Black scale was utilized.
Results: A total of seven studies, three finerenone and four paricalcitol, were included in this meta-analysis. Six of these studies were prospective, double-blind, placebo-controlled and randomized, while Mendes et al. was an observational study. Six studies included patients with CKD, DMT2 (mean duration > 14.5 years) and at least 81.65% were pretreated with ACEi or ARBs, while Manson et al. observed a cohort without CKD as mentioned above. The duration was 44-48 months for finerenone and 3-12 months for paricalcitol. UACR decreased in all finerenone and paricalcitol studies. The eGFR showed an initial decrease on finerenone over four weeks but proceeded more mildly than in the control group, while the data for paricalcitol were overall insufficient for evaluation of eGFR. The ARR on finerenone for a decrease of eGFR >57% was 5.6% and 48.7% in RRR. Very few cases were reported for paricalcitol. Hyperkalemia occurred more often on finerenone, whereas hypercalcemia occurred more often on paricalcitol. Cardiovascular adverse events occurred more often on finerenone, possibly influenced by the comparison with an inhomogeneous cohort with and without CKD. For cardiovascular events, a maximal ARR of 2.6% and a RRR of 22.03% was proven in the Fidelio study, compared to inhomogeneous reductions in paricalcitol. Overall mortality was lower in all intervention groups of both drugs compared to the control group, reducing the relative risk by maximal 10.89% (53) in finerenone and by 1.57% in paricalcitol (61).
Conclusion: Both drugs positively influence the UACR and albuminuria, thus, potentially slowing down the progression of CKD. Cardiovascular morbidity and mortality are more reduced on finerenone. Estimated GFR on finerenone stabilizes after an initial dip to a slower progression. This was insufficiently investigated in paricalcitol, which leaves room for further investigation. Overall adverse effects did occur rarest in the 1 μg paricalcitol group.
Sažetak (hrvatski) Cilj: Cilj studije bio je istražiti i procijeniti dostupne podatke o progresiji KBB-a te opseg proteinurije s obzirom na povezanost između KBB-a i kardiovaskularnih ishoda te, nadalje, između opsega proteinurije i njezine povezanosti s progresijom KBB-a.
Materijal i metode: PubMed je pretražen pomoću ključnih riječi za pretraživanje (finerenone) ili (parikalcitol) I (albuminurija). Svi bolesnici s kroničnom bubrežnom bolesti, DMT2 i liječenjem ACEi ili ARB-ima bili su podobni. Studija parikalcitola Mansona et al. uključena je za usporedbu kardiovaskularnih ishoda, iako je istraživala kohortu bez povijesti raka i velikih kardiovaskularnih događaja bez fokusa na KBB, pokušavajući pokazati profilaktički učinak. Za metodološku procjenu kvalitete korištena je Downova i Black skala.
Rezultati: Ukupno sedam studija, tri finerenonom i četiri parikalcitolem, uključeno je u ovu meta-analizu. Šest od ovih studija bile su prospektivne, dvostruko slijepe, placebo kontrolirane i randomizirane, dok su Mendes et al. bile opservacijske studije. Šest studija uključilo je bolesnike s kroničnom bubrežnom bolesti, DMT2 (prosječno trajanje > 14.5 godina) i najmanje 81.65% njih je bilo prethodno liječeno ACEi ili ARB-ima, dok su Manson et al. promatrali kohortu bez KBB-a kao što je gore spomenuto. Trajanje je bilo 44-48 mjeseci za finerenon i 3-12 mjeseci za parikalcitol. UACR se smanjio u svim studijama finerenona i parikalcitola. eGFR je pokazao inicijalno smanjenje na finerenonu tijekom četiri tjedna, ali je nastavio blaže nego u kontrolnoj skupini, dok su podaci za parikalcitol ukupno bili nedostatni za procjenu eGFR. ARR na finerenonu za smanjenje eGFR >57% bio je 5.6% i 48.7% u RRR-u. Za parikalcitol je zabilježeno vrlo malo slučajeva. Hiperkalijemija se češće javljala na finerenonu, dok se hiperkalcemija češće javljala na parikalcitolu. Kardiovaskularni štetni događaji javljali su se češće na finerenonu, na što je vjerojatno utjecala usporedba s nehomogenom kohortom sa i bez KBB. Za kardiovaskularne događaje, maksimalni ARR od 2.6% i RRR od 22.03% dokazan je u studiji Fidelio, u usporedbi s nehomogenim smanjenjem parikalcitola. Ukupna smrtnost bila je niža u svim intervencijskim skupinama oba lijeka u usporedbi s kontrolnom skupinom, smanjujući relativni rizik za najviše 10.89% [57] u finerenonu i za 1.57% u parikalcitolu [65].
Zaključak: Oba lijeka pozitivno utječu na UACR i albuminuriju, čime potencijalno usporavaju progresiju KBB-a. Kardiovaskularni morbiditet i mortalitet više su smanjeni na finerenonu. Procijenjena GFR na finerenonu stabilizira se nakon početnog pada do sporije progresije. To nije dovoljno istraženo u parikalcitolu, što ostavlja prostora za daljnja istraživanja. Sveukupni štetni učinci javljali su se najrjeđe u skupini koja je primala 1 μg parikalcitola.
Ključne riječi
Chronic Renal Insufficiency
paricalcitol
finerenone
Treatment Outcome
Ključne riječi (hrvatski)
kronična bubrežna insuficijencija
parikalcitol
finerenon
ishod liječenja
Jezik engleski
URN:NBN urn:nbn:hr:171:473188
Studijski program Naziv: Medicina na engleskom jeziku Vrsta studija: sveučilišni Stupanj studija: integrirani preddiplomski i diplomski Akademski / stručni naziv: doktor/doktorica medicine (dr. med.)
Vrsta resursa Tekst
Način izrade datoteke Izvorno digitalna
Prava pristupa Otvoreni pristup
Uvjeti korištenja
Datum i vrijeme pohrane 2024-09-06 12:01:38