Sažetak | U ovom radu ponajprije je objašnjena organizacija UNESCO te kriteriji po kojima se lokaliteti
uvrštavaju na Popis svjetske baštine. Nadalje, prikazuju se hrvatski lokaliteti koji su zbog svoje
jedinstvenosti uvršteni na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. U posljednjem poglavlju rada
prikazuje se valorizacija kulturne baštine u Republici Hrvatskoj. Svjedoci smo sve većeg
razvoja turizma u većini europskih i svjetskih zemalja. Također je općepoznato da turisti
današnjice traže sve sadržajniji odmor. Iako mala zemlja, Republika Hrvatska obiluje
materijalnom i nematerijalnom kulturnom baštinom te turističkom ponudom koja može
upotpuniti i zadovoljiti raznolike turističke potrebe. Zahvaljujući bogatoj povijesti, na teritoriju
Republike Hrvatske postoje brojni kulturno-povijesni ostaci koji su zaštićeni zakonom. Budući
da kulturna baština predstavlja identitet nekog naroda, pokrenuti su određeni programi za
zaštitu kulturne baštine. Svjetska baština pod UNESCO-ovom zaštitom predstavlja lokalitete
jedinstvene ljepote i vrijednosti. Kako bi određeni lokalitet bio uvršten na Popis, mora proći
strogi proces odabira na temelju kriterija. Od 1972. godine otkad je potpisana Konvencija za
zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, na UNESCO-ov Popis dodan je 1121 lokalitet od
kulturnog i prirodnog značaja. Od 1121 svjetskog lokaliteta, na Popisu se nalazi osam
hrvatskih lokaliteta, a to su: Stari grad Dubrovnik, Povijesni kompleks Splita i Dioklecijanova
palača, ranokršćanski kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču, povijesna jezgra Trogira,
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, Starogradsko polje, Stećci – srednjovjekovni nadgrobni
spomenici, Obrambeni sustavi Republike Venecije 16. i 17. st. u Zadru i Šibeniku. Bez obzira
na to s kojeg se gledišta promatra turizam, kulturna baština oduvijek je uključena u temeljnu
turističku ponudu kao glavni element turističkog proizvoda nekog područja, stoga kulturni
turizam postaje sve važniji kriterij za vrednovanje turističke ponude određenog područja. Za
kvalitetniju zaštitu i promociju kulturne baštine potrebno je u što većem obujmu obrazovati i
motivirati stanovništvo o važnosti očuvanja i vrednovanja kulturne baštine kako na nacionalnoj
tako i na globalnoj razini. |