Tlo osigurava hranu, biomasu, gorivo i sirovine, o njemu ovisi biološka raznolikost i održivost ekosustava. Utječe na kvalitetu voda, osigurava, skladišti, filtrira i izmjenjuje hranjive tvari te akumulira štetne tvari. Zbog sporog procesa nastanka tla, smatra se neobnovljivim resursom. Mnoge posljedice narušenog i oštećenog okoliša mogu se sanirati, ali jednom onečišćeno tlo izgubljeno je za mnoge naraštaje. Onečišćenje tla zbog razvoja industrije, pojačane urbanizacije i poljoprivredne proizvodnje dramatično mijenja obilježja održivosti tla te nepovoljno djeluje na ostale sastavnice okoliša i predstavlja sve veći problem diljem svijeta. Štetne tvari, poput pesticida, gnojiva i teških metala koje ulaze u tlo, smanjuju produktivnost poljoprivrednih površina, onečišćuju izvore hrane i životni prostor te ugrožavaju ljudsko zdravlje i okoliš. Neke od tih tvari u tlu se ne razgrađuju, već se akumuliraju vežući se s organskim i mineralnim tvarima iz tla te stvaraju nove spojeve. Njihovo procjeđivanje u dublje slojeve tla predstavlja posebnu opasnost za onečišćenje podzemnih voda. Stoga se posljednjih dvadesetak godina sve veća pažnja posvećuje tehnologijama sanacije odnosno remedijacije tla. Sanacija ili remedijacija tla postupak je kojim se smanjuje ili uklanja onečišćujuća tvar iz tla u toj mjeri da njezin sadržaj dopušta korištenje tla sanirane lokacije. U ovom će se radu, na temelju postojećih podataka iz stručne literature, analizirati metode remedijacije tla, njihove prednosti i mane te ekonomska isplativost.