Glazba je sastavni dio ljudske svakodnevnice, a s njom i instrumenti pomoću kojih se glazba stvara i reproducira. Kao jedan od najdominantnijih instrumenata današnjice, svakako se nameće klavir. Ukoliko se za orgulje kaže da su kraljica instrumenata, onda se za klavir može svakako reći da je kralj instrumenata. U prijašnja vremena se glazba izvodila u manjim dvoranama pa su tehnički zahtjevi za klavir također bili manji. No, povećanjem publike i javljanjem potrebe za snažnijim i prodornijim zvukom počeli su se koristiti drugi materijali, prvenstveno čelik, da bi se dobilo na masivnosti zvuka i prilagodilo sve većim dvoranama u kojima je bio nužan moćniji instrument. Također, dolazi i do novih patenata u izgradnji klavira koji su uveliki pridonijeli istom. Instrumenti se počinju izrađivati industrijskom proizvodnjom pa se u toj tranziciji s ručnog rada donekle gubi i individualnost zvuka svakog od instrumenata. Naime, svaki od graditelja je bio poput umjetnika, gdje bi njegova umjetnina bio klavir i kao takav sam po sebi poprilično jedinstven u svim aspektima, pa tako i u boji tona. Skladatelj Igor Stravinski 30-ih godina prošlog stoljeća proglašava klavir udaraljkom i tim praktički mijenja percepciju o klaviru kao instrumentu. Danas se klaviri grade s idejom o određenom univerzalnom idealu zvuka pa se individualnost i prepoznatljivost instrumenata različitih graditelja gotovo u potpunosti izgubila. Izgubila se do te razine da samo rijetki stručnjaci imaju moć slušnim opažanjem razlikovati jednog graditelja klavira od drugog. Ipak, kao i mnoge stvari kroz ljudsku povijest, tako i priča o jedinstvenosti boje tona različitih graditelja ide do određene krajnosti prije nego se elastično krene kretati u drugom smjeru. Tako postoje naznake kako se opet počinje razmišljati o ljepoti koju donose veća individualnost i prepoznatljivost boje tona. Svaki od instrumenata posjeduje svoju unikatnost, poput neprocjenjivog umjetničkog djela.