Sažetak | Programna glazba svoje začetke bilježi već u vremenu baroka kada su skladatelji svojim skladbama davali najrazličitije programne naslove, ponekad i književne popratne tekstove ili vlastite izmišljene tekstove i programe kojima su željeli oživjeti i potkrijepiti već postojeće i ustaljenje glazbene forme ili načine razmišljanja.
Razmišljajući o majstorima programne glazbe kao što su Liszt ili Berlioz, pa sve do filmske glazbe koja je odigrala veliku i presudnu ulogu u autorovu glazbenom stvaralaštvu, autor je odlučio najšire poznato jednostavačno 6 simfonijsko i programno djelo obući u novo ruho, ali i dalje sa prizvukom programme tradicije ranijih doba. Tako je nastalo autorovo prvo veće programno djelo pod nazivom Tri slike za simfonijski orkestar koje se sastoji od tri slike, tj. od tri stavka. Iako su tri stavka, ne referiraju se u potpunosti na opće poznatu formalnu podjelu kao što je to koncert sa stavcima brzi – polagani - brzi, simfonije i dr. kao niti na harmonijska i slična načela iz raniji glazbenih oblika, ali koriste neke njihove sastavnice. Naprotiv, u svakom smislu, formalnom, harmonijskom, instrumentacijskom i drugima može se prepoznati doza slobode uz upotrebu određenih principa iz tradicije. Stavci imaju programne naslove posuđene iz knjige 365 priča za laku noć književnika iz različitih zemalja. Za prvi i drugi stavak autor je iskoristio naslove Lutajuća svjetlost i Tajanstvena nit čija je autorica Sarah Herzhoff te naslov Ledena magla za treći stavak čija je autorica Sabine Streufert. Zapravo je ovo djelo autorovo viđenje tih programnih naslova, ali pošto slušatelji ne znaju koje je njegovo viđenje jer nije dao nikakav opis osim glazbenog i naslova, način na koji će utjecati na slušatelja i priča koja će nastati tokom slušanja ostaju i dalje otvoreni i slobodni, tj, sama glazba je temeljna jedinica prema kojoj će slušatelj kreirati svoju vlastitu priču i osjećaje u odnosu na zadani programni naslov. |