Cilj istraživanja: Cilj je istraživanja u jednome radu objediniti trenutačno dostupne spoznaje o pristupu liječenju žena koje boluju od multiple skleroze (MS), a razmišljaju o majčinstvu. Sveobuhvatnim pristupom temi nastojat će se istaknuti najnovije važeće spoznaje, kao i potencijalna daljnja područja istraživanja. Naglasak će biti na konkretnim savjetima s uporištem u medicini temeljenoj na dokazima i aktualnim informacijama, ali i na dubljoj analizi samog mehanizma interakcije trudnoće i multiple skleroze iz kojega možda poniknu buduće terapije ili objašnjenja o sve većoj prevalenciji MS-a u žena. Materijal / ispitanici i metode: Pri izradi će se napraviti sustavan pregled znanstvene i stručne literature, publikacija stručnih udruga i institucija te drugih raspoloživih izvora za sljedeće ključne riječi: multipla skleroza i trudnoća, liječenje MS-a, utjecaj spolnih hormona na MS, dojenje i MS, smjernice, opstetrička i ginekološka njega pacijentica s MS-om. Pod mentoričinim će se vodstvom dati prednost relevantnim autorima i studijama. Rezultati: MS ne čini trudnoću samu po sebi rizičnom. Ipak, s obzirom na eru terapija koje mijenjaju tijek bolesti (engl. disease modifying therapies, DMT), žene u reproduktivnom razdoblju potrebno je proaktivno savjetovati o planiranju trudnoće i primjeni odgovarajuće kontracepcije. Odabir DMT-a trebao bi ovisiti o odluci žene za trudnoćom. Idealno bi bilo postići stabilnost bolesti dvije ili najmanje jednu godinu prije pokušaja trudnoće. Sama trudnoća utječe na smanjenje aktivnosti bolesti, koje je najizražajnije u trećem tromjesečju, dok se postpartalno aktivnost bolesti povećava. Način poroda i primjena analgezije ovise o opstetričkim kriterijima. Zasad još nije potvrđena nijedna hormonalna terapija za liječenje MS-a koja je proizašla iz imunomodulacije zbog utjecaja hormona specifičnih za trudnoću. Zaključak: Do 1998. godine i zaključaka studije PRIMS, tj. do relativno nedavno, žene koje boluju od MS-a bile su odgovarane od trudnoće jer se smatralo da će trudnoća pogoršati tijek bolesti. Ta je studija dokazala suprotno, odnosno, da trudnoća ima neutralan učinak, dok neki noviji radovi čak sugeriraju i njezin donekle protektivan učinak zbog imunomodulacijskih i epigenetskih promjena u trudnoći koje još treba detaljnije istražiti. U proteklih 25 godina na tržištu su se pojavile brojne terapije, ali je iskustvo njihove primjene tijekom trudnoće i dojenja ograničeno i tek akumulacijom podataka o izloženosti tim lijekovima moći će se donijeti jasnije smjernice. Zasad je to još dosta individualno jer liječnik kliničar na osnovi svoje procjene mora zaključiti kojim smjerom ići. Za neke je terapije jasno da su kontraindicirane i da se ne smiju upotrebljavati u trudnoći. Za nekoliko se njih odluka temelji na omjeru rizika i koristi za majku i fetus te ju je potrebno donijeti individualno. Kliničaru bi svakako pomogli precizni i dostupni biomarkeri koji bi na vrijeme sugerirali u kojem se smjeru bolest kreće, prije nego na to ukažu snimke magnetskom rezonacijom (engl. Magentic Resonance Imaging, MRI). Jednako tako ostaje otvoreno pitanje što s pacijenticama koje boluju od primarno progresivne multiple skleroze (PPMS). Većina je studija rađena s pacijenticama koje boluju od relapsno-remitirajuće multiple skeroze (RRMS), pa se tako i svi zaključci najizravnije odnose na njih. Ako se iz dobro isplaniranih epidemioloških studija pronađe koje su to promjene u stilu života moderne žene utjecale na navedeni porast incidencije MS-a, jednostavnim bi se savjetima za promjenu ponašanja mogao prevenirati poticaj za nastanak bolesti, što bi bila najjednostavnija i najefikasnija metoda. Iz imunomodulacijskog mehanizma djelovanja trudnoće na MS mogu se dobiti ideje za nove terapije. Pitanje je može li primjena egzogene hormonske nadomjesne terapije biti jedno od mogućih farmakoekonomski isplativih rješenja, budući da se to tek treba dokazati velikim kliničkim ispitivanjima.